NOVI SAD. Mali likovni salon Kulturnog centra Novog Sada pedstavlja od 9. do 20. novembra 2026. skulpture Aleksandra Adžića (1971, Novi Sad). Diplomirao je u klasi Branislava Stajevića na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu, na odseku Keramika. Na istom odseku završio je master studije. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.
U skulptorskom opusu Aleksandra Adžića, metamorfoza se uspostavlja kao princip oblikovanja i mišljenja kroz koji se preispituju promjenljivost ljudskog identiteta, narušeni odnos prema prirodi i preobražaj sistema vrijednosti u društvu u kojem logika tržišta i potrošnje sve više određuje odnos prema svijetu. Izložba Meta Morphis razvija ovaj princip dalje, prevazilazeći promjenu fizičkog oblika i otvarajući prostor za istraživanje novih odnosa između tijela, prirodnih formi, predmeta svakodnevice i društvenih znakova. Njihovim povezivanjem nastaju hibridne cjeline koje izmiču ustaljenim kategorijama i dovode u pitanje granice između organskog i vještačkog, prirodnog i konstruisanog. Začudnost ovih spojeva ne proizlazi samo iz njihove vizuelne neobičnosti već i iz promjene ontološkog statusa elemenata koji u njima učestvuju. Skulptura tako postaje prostor u kojem se preispituju pretpostavke o cjelovitosti tijela, stabilnosti identiteta i čovjekovom mjestu u svijetu.
Ljudsko tijelo jedno je od ključnih polazišta ovog preispitivanja. U Adžićevim radovima ono rijetko funkcioniše kao zatvorena cjelina: anatomska prepoznatljivost ostaje očuvana, ali se u njegovu strukturu uključuju oblici koji mu izvorno ne pripadaju. Školjke, biljke, tehnički elementi i predmeti svakodnevice urastaju u tijelo, izbijaju iz njega ili preuzimaju funkciju njegovih djelova. Tijelo se tako pojavljuje kao promjenljiva, hibridna struktura, oblikovana odnosima sa spoljašnjim svijetom, dok identitet prestaje da bude unaprijed određena i stabilna kategorija. Promjena njegove forme istovremeno odražava narušeni odnos prema prirodi i uticaj društvenog okruženja.
Školjke povezuju Meta Morphis sa ranijim ciklusom Karipski san, ali u novijim radovima njihova uloga dobija drugačiji značaj. Dvije skulpture u bronzi — torzo sa školjkom i ženska glava iz koje ona izrasta — pokazuju kako susret različitih organskih formi mijenja identitet figure, a da njihova pojedinačna prepoznatljivost ostaje očuvana. Školjka ovdje nije tek znak morskog svijeta, već element koji mijenja odnos tijela prema sopstvenoj granici i spoljašnjem prostoru. Ovi radovi predstavljaju vezu sa ranijim ciklusom, dok se interesovanje za organske forme u novoj izložbi širi prema društvenim i kulturnim pitanjima.
U novijim radovima Adžićeva imaginacija neposrednije ulazi u odnos sa društvenom stvarnošću. Uprkos izraženoj vještini modelovanja, umjetnik ne nastoji svaki oblik da izvede u keramici ili drugom materijalu. Kada predmet već posjeduje odgovarajuću formu i značenjski potencijal, uključuje ga u skulpturu kao gotov element. Vaga i jaram zadržavaju prepoznatljivost predmeta iz svakodnevnog života, ali se njihova funkcija mijenja u novom kontekstu. Njihov susret sa modelovanim glavama i tijelima proizvodi cjeline čije značenje ne pripada nijednom elementu pojedinačno.
U skulpturi sa vagom jedan tas zauzima glava obavijena novčanicama, dok se na drugom nalazi bijela porcelanska ruka koja drži zlatnu jabuku. Vaga je nagnuta prema novcu. Prema umjetnikovom tumačenju, ruka predstavlja prirodu, a jabuka njen dar od kojeg se čovjek udaljio. Kompozicija polazi od jednostavnog iskustva mjerenja, ali otvara pitanje načina na koji društvo uspostavlja hijerarhiju vrijednosti. Dar prirode upućuje na uslove života koji prethode svakoj razmjeni, dok novac pripada sistemu u kojem se vrijednost iskazuje kroz mjerljivost i promet. Njihovo postavljanje na vagu sugeriše mogućnost poređenja, ali ujedno otkriva ograničenja zajedničkog mjerila. Nagnutost vage označava prevagu novca, a time i poredak u kojem se ono što omogućava život podređuje onome što se može posjedovati, procijeniti i razmijeniti. Rad se ne svodi na suprotstavljanje prirode i novca, već dovodi u pitanje sistem koji različite oblike postojanja nastoji da svede na istu mjeru.
Pitanje društvenih mjerila otvara i temu položaja pojedinca unutar sistema. U skulpturi koja povezuje dvije glave jarmom, konstrukcija ih istovremeno spaja i ograničava. Klupko zamršene žice koje izlazi iz jednih usta i tamni otvor na drugoj glavi uspostavljaju asimetričan odnos između govora i praznine, saopštavanja i onoga što ostaje neizrečeno. Umjetnikova opaska da smo svi dio sistema pruža polazište za čitanje rada, ali ne iscrpljuje njegov smisao. Zajednička konstrukcija određuje položaj obje glave, dok njihove razlike ostaju vidljive. Pripadnost istom sistemu ne garantuje uzajamnost, kao što ni komunikacija ne podrazumijeva stvarni susret. Između onoga što se prenosi i onoga što se prima ostaje praznina koju sama struktura ne može da ukloni. Porcelanska ruka sa zlatnom jabukom, smještena između glava, dodatno usložnjava ovaj odnos. Prirodni dar, prisutan i u skulpturi sa vagom, sada se pojavljuje unutar situacije obilježene ograničenom komunikacijom i zavisnošću od zajedničke konstrukcije. Ruka uvodi mogućnost drugačijeg odnosa, ali ne uklanja razlike niti razrješava nerazumijevanje. Zlatna jabuka upućuje na vrijednost koja se ne može svesti na materijalnu mjeru, ostavljajući otvorenim pitanje može li ona promijeniti postojeće odnose. Dva rada tako povezuje problem vrednovanja: u jednom se tiče odnosa prirode i novca, a u drugom mogućnosti susreta unutar sistema koji istovremeno povezuje i razdvaja pojedince.
Adžićevo povezivanje različitih simboličkih registara otvara i pitanje načina na koji se identitet oblikuje u dodiru sa naslijeđenim i savremenim značenjima. U radu sa Dionisovom glavom, čiju pank frizuru čine električni osigurači, uz dugine boje na dijelu obraza susreću se mitološko nasljeđe, estetika pobune i savremena pitanja identiteta. Dionis, povezan sa ekstazom i narušavanjem ustaljenog poretka, pojavljuje se u liku koji antički simbol dovodi u vezu sa vizuelnim jezikom savremene popularne kulture. Električni osigurači postaju pank frizura, dok duga, svedena na detalj, učestvuje u izgradnji značenja bez potrebe da preuzme ukupnu poruku skulpture. Svaki znak zadržava dio svoje prepoznatljivosti, ali njihov susret mijenja način na koji ih čitamo. Tradicija i savremenost, pobuna i pripadnost, naslijeđeni simboli i novi identiteti ne pojavljuju se kao suprotstavljene kategorije sa unaprijed određenim značenjima, već kao elementi koji se međusobno preoblikuju. Složenost figure proizlazi upravo iz nemogućnosti da se svi ovi znakovi objedine u jedinstvenu, konačnu poruku.
Pitanje slobode pojavljuje se i u skulpturama u kojima iz tijela izbijaju federi ili raste mlado drvo, kao i u radu gdje se anatomsko srce preobražava u dva ljudska lika unutar kaveza za ptice. Organski život susreće se sa mehanizmom, rast sa zatvaranjem, a ljudska figura sa konstrukcijom koja određuje prostor njenog postojanja. Kavez, izdvojen iz svoje uobičajene funkcije, postaje dio cjeline u kojoj se bliskost i ograničenje pojavljuju istovremeno. Za razliku od skulpture sa jarmom, gdje je zavisnost među pojedincima uspostavljena vidljivom vezom, ovdje se granice slobode određuju prostorom unutar kojeg se život odvija. Struktura koja omogućava zajedničko postojanje ujedno određuje njegove mogućnosti. Sloboda se zato ne pojavljuje kao potpuno odsustvo ograničenja, već kao pitanje odnosa između pojedinca i okvira koji ga oblikuju. Takvi okviri mogu pružiti uslove za pripadanje i bliskost, ali i suziti prostor djelovanja i razvoja.
Materijalna raznovrsnost Adžićevih skulptura daje ovim odnosima specifičnu likovnu uvjerljivost. Keramika omogućava precizno modelovanje tijela i detalja, porcelan donosi drugačiju osjetljivost površine, dok drvo, metal i pronađeni predmeti zadržavaju svoju fizičku neposrednost. Razlike između materijala ne nestaju u jedinstvenoj cjelini, već ostaju vidljive i učestvuju u uspostavljanju odnosa. Ovaj postupak važan je i za razumijevanje umjetnikovog skulptorskog jezika: različiti elementi mogu biti povezani, a da pritom ne izgube svoje posebnosti. Likovna preciznost ne služi samo uvjerljivosti prikaza, već omogućava da neobični spojevi postanu nosioci složenih značenja. Čvrstina forme stoji nasuprot otvorenosti tumačenja — oblici su jasno određeni, ali odnosi u koje stupaju ne vode jednom konačnom zaključku. Specifičnost izložbe Meta Morphis jeste u tome što promjenu predstavlja kao stanje svijeta u kojem se preoblikuju odnosi između čovjeka, prirode i društvenog okruženja. Posljedice udaljavanja od prirode, zavisnosti od sistema i vrijednosti zasnovanih na korisnosti i razmjeni ne objedinjuju radove u ilustraciju unaprijed zadate teze, već se kroz njih ispoljavaju u različitim vidovima. Hibridni, začudni i fragmentarni spojevi ostavljaju vidljivim razlike između elemenata, istovremeno pokazujući kako njihovo povezivanje mijenja značenje i položaj svakog od njih. U tom smislu, Adžićeve skulpture ne nude konačna razrješenja, već otvaraju pitanje svijeta u kojem se mijenjaju ne samo oblici već i odnosi i vrijednosti koji ih određuju.
Ljiljana Karadžić, istoričarka umetnosti




