Emerik Feješ rođen je 1904. godine u Osjeku kao deveto od četrnaestoro djece. Ranije porodično ime Stefanović zamijenjeno je, kasnije sa Feješ, slično, kao što su od Stojadinovića postali Čikoši. Otac mu je bio obrtnik, pa je i mladi Feješ učio u dugmarsko-češljarskom cehu. Ovom zanatu nije ostao stalno vjeran; zamjenjivo ga je često uslijed raznih prilika i neprilika: bio je kovinostrugar, a jedno se vrijeme bavio trgovinom, točnije rečeno, bio je starinar; kupovao je i prodavao stare stvari. Veći dio života proveo je u raznim tvornicama u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Osjeku, Celju, Puli, Pešti i Nađvaradu kao radnik već spomenute dugmarsko-češljarske struke. Sada je penzioner-invalid. Živi u Novom Sadu i slika.

Umjetnost. Slikati je počeo Feješ tek u svojoj četrdesetipetoj godini. Bilo je to 1949. Preselio se iz Pule u Novi Sad i jednoga dana izjavio ženi da počinje slikati. Evo citata iz jednog njegovog pisma: "Vratio sam se u Novi Sad i sa pokojnu ženu sam kazao da ću ja da počnem da pravim slike, no onda su me jako ismejali i pokojna žena nije bio oduševljen ali sam imao jaku volju za crtanje." Ta "jaka volja za crtanje" objašnjava se donekle i time što su mu bar jedan od njegove braće i barem jedna sestra angažovani takođe na slikarskom planu, i to profesionalno. "To je kod nas već u krvi" objašnjava na jednom drugom mjestu Feješ.

Za Feješa - umjetnika priroda kao motiv ima samo dvije dimenzije, i to veoma skromne: širinu oko deset i dužinu oko petnaest centimetara. To je obična poštanska razglednica. Poštanska razglednica je jedan od prvih uslova tog slikarstva. Nadalje priroda za njega nije priroda uobičajena u slikarskom cehu; priroda za Feješa počinje tek tamo gde za slikara najčešće završava; iako je njegovo slikarstvo pejzažnog žanra, pejzaž za njega počinje tamo gde obično prestaje, naime, Feješov je pejzaž civilizirani odnosno tačnije urbanizirani pejzaž. To je drugi uslov njegovog slikarstva: pejzaž mora biti urbaniziran, napučen arhitekturom, da bi njegov kreativni aparat mogao biti stavljen u pogon.

Prvi uslov, razglednica, stavlja Emerika Feješa u susjedstvo visokog ranga. To susjedstvo nije niko drugi do sam Maurice Utrilo, koga je obična poštanska razglednica ispunjavala sa toliko emocija da ih je preostalo još i za nas kada se nađemo pred kojom od tih slika. Feješov tehnički aparat nije manje zanimljiv: u doba industrijske boje i sto tipova četaka i noževa, on slika - šibicama i kukuruzovinom. O ovom veoma nerado govori. Gledaoci mogu konstatirati da je upotrebljena boja tempera a podloga papir, no kako i sa čime stavlja tu temperu na papir, kako upotrebljava te šibice i kukurozovinu, to se ne zna, jer Feješ želi da to bude "tajnom".

Tako opremljen donkihotskim rekvizitama pretvara se Feješ u jednog od savremenih Don Qichota: bori se za preobražaj stvari u životu, preobražavajući tmurne bezdušne gradove, odnosno njegove nevesele razglednice u radost novorođenih prostora. U stvari, on je pri tome nekoliko puta pred vetrenjačama: kada sjedi uobražavajući da putuje i kada mijenja red stvari ovoga svijeta, pokušavajući da načini jedan novi svijet, svijet d´apres Feješ.

Dimitrije - Mića Bašičević
Maj, 1956.
(izvod iz teksta za prvu samostalnu izložbu)