U radovima Olivere Šipke uočavamo tendenciju da se u dvodimenzionalnom prostoru grafike ovaploti jedna nova dimenzija stvarnosti kreirana minimalističkim likovnim sredstvima. Vešta svedenost motiva kojom se otklanjaju svi suvišni sadržaji vodi ka isticanju suštinskog jezika umetničkog dela kreirajući uprošćeniju, vanvremensku "realnost". Ovaj idejni koncept vidljiv je u ciklusu grafika "Odjeci" iz 2009. i 2010. godine u kome je autorka u osobenom maniru predstavila različite zvučne i svetlosne pojave iz njenog okruženja.

Noviji radovi, izvedeni u tehnici linoreza i drvoreza na ručno pravljenom papiru, nadovezuju se na pređašnji ciklus i na njima su predstavljeni prirodni i nebeski fenomeni ("Jupiter", "More", "Zalazak Sunca", "Dan i noć", "Mlad Mesec", "Susret", "Razgovor"...). Autorka svoj umetnički senzibilitet prenosi na dela svedenim crtežom u vidu znaka i suptilno gradiranim površinama kolorita kreirajući lične, imaginarne pejsaže navedenih pojava. U pojedinim radovima dominira uravnotežena kompozicija i krug kao simbol kosmičkog savršenstva ("Jupiter", "U svemu sve"). Uočljiva je i latentna dinamika dela ostvarena linijom, tačkom, isprekidanim nanosima boje i sučeljavanjem svetlo-tamnog kolorita ("Pilot", "Zalazak Sunca", "Na tragu sam", "More"), dok  kod pojedinih dela nalazimo paralele sa dišanovskim konceptom "muzičkih skulptura" ("Razgovor", "Glas"). Pored grafika, deo postavke čine i crteži rađeni tušom takođe na ručno pravljenom papiru.

U vremenu raskidanja prostornih granica i uspostavljanja virtuelne egzistencije otvoren je čitav spektar tekućih pitanja poimanja lične i univerzalne prostorne realnosti. Odgovori koje nam nudi Olivera Šipka predstavljaju smeli iskorak ka preispitavanju sopstvene ličnosti, kao i sveta koji nas okružuje. Stoga, iako njene grafike karakteriše ta neizbežna subjektivna ljudska dimenzija, možemo reći da one ipak "govore" univerzalnim jezikom.