 Likovni salon Kulturnog centra, Novi Sad. 1998.
Slike Margarete Stanojlović iz ciklusa "Marguerite's garden", na prvi pogled zbunjuju posmatrača. Iako su svi motivi poznati i bliski, u percepciji se pojavljuje distanca koja onemogućava uživljavanje. Distanca je namerna i postignuta je brižljivim izborom sredstava u transferu.
  
Slike Margarete Stanojlović iz ciklusa "Marguerite's garden", na prvi pogled zbunjuju posmatrača. Iako su svi motivi poznati i bliski, u percepciji se pojavljuje distanca koja onemogućava uživljavanje. Distanca je namerna i postignuta je brižljivim izborom sredstava u transferu. Kod motiva koji potencijalno nude emocije ili prijatna sećanja - igračke, plaže... - kadriranje i tretman pozadine/osnove ukidaju kontekst i priču oko motiva. Na isti način deluje i dezeniranje pozadine. U ovom postupku simptomatična su dva primera - "Cveće" iz koga je izveden i naziv ciklusa i scena sa telefonskim razgovorom. Sa jedne strane slobodno lebdenje cvetova po nedefinisanom prostoru potencira fragmentarnost, a sa druge neprepoznatljivost novinskog teksta koji postaje dezen jasno ukida naraciju scene koja ilustruje određeni događaj i iza koje postoji određeni tekst. Zaustavljanjem i fiksiranjem pokreta dinamičnih motiva biciklista, windsurfer-a, padobranaca i klizačica insistira se na dokumentarnosti kao belšci trenutka i otkriva se izvor motiva - fotografija ili TV slika.
Sa druge strane otkrivanje izvora dodatno depersonalizuje motiv dovodeći ga u ravan objekta. Tako sportista postaje predmet svakodnevne upotrebe kao gramofon ili automobil igračka. Pri svemu ovome autorka na izgled ne daje nikakav etički sud. Samo na izgled i samo na prvi pogled. Kontekstualno povezivanje ovih slika sa "Predmetima", "Gramofonima" i portretima čini se nudi i etički stav i reakciju. Verističko slikanje gramofona sa svim detaljima tehnologije i dizajna, ali bez osnovnog svojstva - zvuka, potencirano čak i ukidanjem boje, upravo može da ponudi ključ za definisanje autorkinog stava prema depersonalizaciji i dehumanizaciji. Mozaici slika predmeta koji podsećaju na reklamne panoe u kontrastu ili sadejstvu sa uvećanjem na pojedinačnim slikama igračaka sa naglašenim prepoznatljivim atributima polazuju i nude posmatraču svest o mogućoj manipulaciji medija. Ironija u izboru naziva - "Adrenalin", "Najbolji" dalji je putokaz ka autorkinom stavu i putu ka uspostavljanju sopstvenog sistema realnog ili objektivnog.
U portretima Margarete Stanojlović brižljivo se opisuju oblik i faktura, ali oči kriju "dušu". Pogled je usmeren, ali ne daje informaciju o portretisanom, već upija pogled portretiste ili posmatrača. Pozadina je ono što rečito izdvaja tretman LIČNOSTI koja je portretisana od tretmana predmeta ili depersonalizovanog lika iz medija. Ovde se potezi slikanja pozadine povijaju po konturi lika, usmeravajući pažnju na centralni motiv, dajući mu značaj. Zatvorenost pogleda rezultat je ne samo fotografije kao posrednika, već i nesostatka indiskrecije kod autorke. Ogoljavanje suštinskih svojstava za nju je u itoj ravni kao oduzimanje ličnosti.
Diskretnost i rafiniranost u Stanojlovićkinom pristupu motivu pokazuje se i u njenom odnosu prema publici. Ona tiho, ali jasno nudi stav i moguća rešenja, ali ih ne natura i ostavlja mogućnost izbora čak i u pitanju "Šta je umetnost?".
Dejan Radovanović
(iz kataloga izložbe)
Margareta Stanojlović je rođena 1967. godine u Beogradu. Diplomirala je na Fakultetu primenjenih umetnosti, odsek slikarstvo, u Beogradu. Član je ULUS-a i ULUPUDS-a. |
IGM "Toza Marković", Pogon II, Kikinda. Jul 1998.
Izvornu verziju mita o Narcisu danas je nemoguće rekonstruisati. Ona do nas dolazi u relativno kasnim, na početku hrišćanske ere napisanim umetničkim obradama. Najkompletnija verzija je naravno Ovidijeva ispevana u trećem poglavlju njegovih Metamorfoza.
Milorad Mića Mihajlović, jedan od najzaslužnijih novosadskih slikara, rođen je u Kraljevu 1936. godine, a Umetničku školu u Novom Sadu završio je 1967. Od tada je izlagao više od sto pedeset puta u zemlji i inostranstvu,…
