Likovni salon Kulturnog centra, Novi Sad. Maj 2001. Iako su predstavljena dela produkt grafičara u ovim delima grafički otisak je tek polazna osnova, ako ne i samo segment ukupne namere. Pravi cilj jeste kolaž u svim oblicima njegovog istorijskog razvoja. Na konkretnim radovima to je ideja kolažiranja tehnika kao sabiranja delova raspadnutog sveta.
Slobodu i način izražavanja jednog, ne samo mladog umetnika na početku dvadeset i prvog veka ne možemo da posmatramo više samo kroz prizmu nasleđa moderne i postmoderne umetnosti. Sveukupno okruženje u kojem savremeni umetnik stvara svoja dela u mnogome je složenije i, što je posebno važno, brže u smislu učestalosti promena. Kompozicija i struktura dela neretko ne mogu da budu plod dugotrajnog promišljanja na osnovu višemilenijumskog iskustva već se u mnogome oslanjaju na impuls koji se beleži kao osnovni oblik postojanja.
Marija Čoban je iznenađujuće svesna ukupne kompleksnosti stanja u kojem sazreva kao umetnička ličnost. Njena pojava na javnoj likovnoj sceni sa samostalnom izložbom nije samo uobičajena želja umetnika da sebe objavi i obavi komunikaciju sa publikom i, sa aspekta distance, samim sobom. Ono na šta treba posebno obratiti pažnju jeste postojanje izražene snage s kojom ova mlada umetnica raspolaže kao i to da ta energija nije prepuštena stihijskom ispoljavanju vec stvaranju autoritativnog umetničkog postojanja.
Inicijalne asocijacije na vizuelnu opciju art bruta Žorža Dibifea nisu, za razliku od izvornih principa, nikome suprotstavljene. One su, najjednostavnije rečeno, činjenicno stanje jednog rascepkanog vremena i, kao takve, predstavljaju adekvatan odgovor na stvarnost. Ono što je posebno važno jeste da Marijini radovi, iako se radi o vrlo mladom autoru, sadrže kontemplativnost. Njihova ukupna poruka nije samo puko predstavljanje kvalitetnog skupa likovnih elemenata.
Iako su predstavljena dela produkt grafičara po osnovnoj obrazovnoj vokaciji u ovim delima grafički otisak je tek polazna osnova, ako ne i samo segment ukupne namere. Pravi cilj jeste kolaž u svim oblicima njegovog istorijskog razvoja. Na konkretnim radovima to je ideja kolažiranja tehnika kao sabiranja delova raspadnutog sveta.
Novi milenijum je, u očekivanju neceg prevažnog, donosio razna poredenja sa prethodno poznatim dogadajima u svetu umetnosti. Pitali smo se da li će nastati nešto epohalno poput velikih i hrabrih rodonačelnika istorije moderne umetnosti. U samom trenutku nastajanja tog novog, našeg milenijuma na likovnoj sceni nije se, naizgled, dogodilo ništa toliko značajno da bi osvojilo prve strane medija i ukupnu pažnju. Da li?
Stvarnost rasutih komadića svake pojedinačne ličnosti pocela je da liči na slike opisane od strane Hermana Hesea. Suština sveta i postojanja najverovatnije nije u postojanju skupa raspadnutih likova i nepostojanju ličnosti. Sakupljanje fragmenata i pokušaj formiranja celine od strane umetnika možda nece zadovoljiti viziju svakog učesnika u ovom umetničkom događaju, mislim na publiku pre svega, ali predložena opcija Marije Čoban ima ozbiljnu šansu da uspe.
Luka Salapura |