KIKINDA. Galerija Terra predstavlja od 3. do 16. juna 2016. instalaciju Smiljane Kojić Grandić (1977, Kikinda). Diplomirala je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, grafički odsek. Postavkom izložbe, koja obuhvata video rad, fotografije i jednu skulpturu, autorka ispituje ulogu velikih sila, sa akcentom na Sjedinjene Američke Države, na svetskoj političkoj, vojnoj ali i kulturnoj sceni.
Svaki dosadašnji umetnički projekat Smiljane Kojić Grandić čini zasebnu zaokruženu celinu. Prostor galerije je podrazumevana i aktivna pozornica na kojoj se razvija, gradi i teče umetnicina prvobitna ideja od koje zavise svi postupci i procesi tokom umetničkog rada. Njen diskurs počiva na promišljenom konceptu koji sama najčešće realizuje kroz multimedijalne instalacije i ambijentalne postavke. Materijal, sredstva i mediji nisu presudni za koncipiranje rada, ideja je bitna i ona određuje sve ostale elemente.
U najnovijoj instalaciji "Velike sile", koja zahvata čitav galerijski prostor Galerije Terra, kombinovani su različiti mediji i postupci: fotografija, video, skulptura/objekat, digitalna štampa, video projekcija, rad u gipsu i vosku. Oni su odabrani sa razlogom, jer na najbolji način mogu da daju podršku prvobitnoj ideji i ukažu na problem kojim se umetnica bavi u ovom ambijentalnom radu.
Smiljana Kojić Grandić se uhvatila u koštac sa "velikom" temom i univerzalnim problemom ponašanja velikih sila koji je pratio ljudsku civilizaciju tokom njene istorije, a koji je i danas jedan od možda najozbiljnijih problema savremenog društva na globalnom planu. U aktuelnoj raspodeli snaga među savremenim državama, neosporno je da takva ogromna moć pripada Sjedinjenim Američkim Državama. Oni je obilato koriste, mešajući se u unutrašnja društvena uređenja drugih država pod izgovorom da im pomažu da stvore bolje demokratičnije i pravednije društvo. Pravi razlozi bivaju prikriveni, a oni su uvek vezani za novac i ekonomsku moć i za one sirovine i prirodna bogatstva koja ih omogućavaju. Takođe tu je i želja za upravljanjem i gospodarenjem svetom u kojoj svoje društvo stavljaju iznad ostalih, kao primer najrazvijenijeg i najpozitivnijeg oblika društvenog života, želeći da prema njemu oblikuju čitavu stvarnost današnje planete. U moći leži nadmenost, nesamokritičnost, samoljublje i gubitak osećaja za realnost.
U radu "Veliki moćnici" umetnica se bavi pitanjima emigranata koji traže azil u Sjedinjenim američkim državama, u toj velikoj i moćnoj zemlji koja je i bila uzrok njihovih migracija, napuštanja doma i traženja srećnije budućnosti. Ona poseban akcenat stavlja na licemerstvo samog čina proglašavanja novopridošlica državljanima Amerike. Kao svojevrsni šou ovi događajii se organizuju po čitavoj američkoj teritoriji, pa čak, kakva ironija, i u Diznilendu, i to kao hepening kiča i lažnog prijateljstva. To ponekad stvara vrlo komične situacije, ali kojima se nećete smejati jer će vas grč koji osećate u stomaku u tome sprečiti. Da se ovde ne radi o ozbiljnim egzistencijalnim problemima ovih ljudi pridošlih iz različitih ratom zahvaćenih i razorenih zemalja sveta, neke situcije ovog čina predstavljale bi duhovite scene nekog loše postavljenog i režiranog mjuzikla. Ozarena lici ovih ljudi različitih rasa i kultura govore o njihovoj sreći što postaju i zvanično građani Amerike, tog momenta možda ne shvatajući da nikada neće imati tretman kao rođeni amerikanci i da ovim činom postaju građani "drugog" reda čiji će se životi odvijati u getima, na periferiji gradova, sa slabo plaćenim i lošim poslovima i sl.
Ovim angažovanim i neokonceptualnim radom Smiljana Kojić Grandić na primeru izbeglica govori o lažnoj saosećajnosit i licemerju kao univerzalnim pojmovima negativnih etičkih kodova. Takođe ona ukazuje na opasnost neograničene i nekontrolisane moći i na njenu transformacijsku snagu koja joj omogućava kontinuitet na globalnom planu: kada nestane jedan veliki moćnik, na scenu stupa neki novi... Da li je i kako je moguće to zaustaviti?
Plamen baklje koju drži "Kip slobode", mini replika u instalaciji "Velike sile" sa razlogom je od voska i polako se topi do granica samouništenja. Ovaj prostorni segment instalacije: objekat/simbol, tu je ne da bi nosio značenja zasebnog plastičkog znaka, već da upotpuni i naglasi ideju i koncept čitave ambijentalne postavke i umetnicinog istraživanja u oblasti odnosa umetnost-društvo. Kritički preispitujući norme i pretpostavke etičnosti i humanosti, smelo se upustila u traženje i označavanje krivaca njihovog nepoštovanja i zanemarivanja prevodeći vrlo uspešno, ovaj problem, u univerzalne kategorije.
Svetlana Mladenov |