Babovićeve fotografije i terakote sadrže izvjesnu diskretnu estetsku provokaciju koja pobuđuje otpor prilikom recepcije i odlaže lako identifikovanje motiva, ili ga čak ukida, što za posljedicu ima dezautomatizaciju viđenja, povećanje osjetljivosti za stvari, kao i drugačiji, nerutinirani pogled na stvarnost od strane recipijenata. Ritmovanja različitih struktura, njihova usaglašavanja i harmonizacije su bitni aspekti radova.

Izdvojeni detalji iz svakodnevice prevedeni u umjetničko djelo, iz konkretnog u apstrakciju, zadobijaju ekspresivnu snagu, postajući od mikroznaka makroznak u kome se supstancijalnost intenzivnije i direktnije doživljava. Dolazi do semantičkog pomjeranja, naročito u terakotama gdje se značenje i smisao iznova uspostavljaju, u okviru parametara koji su određeni kontekstom reljefa, njegovim autonomnim strukturalnim odnosima.

Akumuliranjem i preplitanjem otisaka materijala različitih kakvoća, energija i značenja u glini, nastaju novi vizuelni sklopovi koji nijesu slučajni nadrealistički sudari, već umjetnikov odgovor na složenost i segmentiranost svijeta u kome živimo. Umjetnik u duhu Sloterdijkovog kopernikanizma svojim objektima i fotografijama nudi mogućnost da “svijet ne vidimo onakvim kakav je, već njegovu ‘stvarnost’ moramo u mislima suprotstaviti utisku čula, kako bismo ‘shvatili’ šta je s njim."

Ljiljana Karadžić,
izvod iz teksta kataloga