Detalj postavke

Ako se izrazimo krajnje uprošćeno, "postmodernim" se smatra nepovjerenje prema metanaracijama. To nepovjerenje je bez sumnje posljedica naučnog napretka; ali i taj napredak ga, sa svoje strane, pretpostavlja. Sa zastarijevanjem metanarativne osnove naročito se podudaraju kriza metafizičke filozofije i kriza univerzitetske institucije koja je od nje zavisila. Narativna funkcija gubi svoje "funktore" (činioce), velike junake, velike opasnosti, velike peripetije i veliki cilj. Ona se rastura u oblake narativnih, ali i denotativnih preskriptivnih i deskriptivnih itd. jezičkih elemenata, od kojih svaki nosi pragmatičke vrijednosti "sui generis". Svako od nas živi na raskršćima mnogih od tih elemenata, smatra Liotar.

Bodrijarova sintagma "sve je aktuelno i sve je retro", koju je koristio za sagledavanje postmoderne u umjetnosti  osamdesetih, nastavlja da važi i za savremenu umjetničku scenu.Vavilon umjetničkih jezika samo se može konstatovati. I upravo to potvrđuje izložba Kojića, vojvođanskih umjetnika Slobodana Boba Kojića, Miroslave Kojić, Stevana Kojića i Smiljane Kojić, koji su se prvi put predstavili crnogorskoj likovnoj publici u Centru savremene umjetnosti Crne Gore.

"Naziv izložbe 'Samoodrživi sistem apsurda' jeste neka vrsta kritike samoodrživih sistema koji se danas pominju od prirodnih nauka, do raznih društvenih sistema, političkih, ekonomskih. Sve je nešto samoodrživo, a u stvari, mislim da ništa nije samoodrživo, objašnjava Stevan Kojić. To je samo neki izraz koji se olako koristi. I mislim da je to taj apsurd koji pokušavam svojim instalacijama da pokažem. Samoodrživo jeste u smislu automatizma i u smislu apsurda, bilo bi samoodrživo kada bi se taj sistem sam zalivao, kad bi sam proizvodio struju, kao neki perpetuum mobile, koji naravno ne postoji. To je kao neki organizam čija je jedina svrha samo njegovo postojanje." Glavno polje interesovanja mu je odnos između umjetnosti, društva, nauke i tehnologije kroz analogno/digitalno, biološko/tehnološko, ekološko/ekonomsko, nisko-tehnološko/visoko-tehnološko, otvorene/zatvorene sisteme, vrijeme/prostor, virtuelno/realistično itd.

Autor je nomad kada je riječ o kontekstu jezika i koristi sve ono što čini vidljivim njegov senzibilitet. Kada je riječ o "Samoodrživim sistemima apsurda" onda se samo može konstatovati interdisciplinarni pristup. Jedan od radova pod ovim nazivom  čini biciklo čije sjedište je oblijepljeno selotejp trakom i to crnom, djetelina koja rotira u posebnoj posudi, laptop koji ne radi kao elektronski otpad, sto od pleksiglasa s posudama u kojima je zemlja na kome je bonsai stablo, lupa, spajalice, žice. Stablo je osvijetljeno sa nekoliko malih sijalica u boji. Drugi rad iz ovog ciklusa, koji radi od 2010. godine, je kada u kojoj je zemlja i paprat, lupa, spajalice, žica, akvarijum kroz koji protiče voda (i tu su neke biljke), dva laptopa od kojih je jedan premrežen žicama, drugi je ispod stola i na kojima se projektuju različite slike staništa, vode, biljaka. Iz opisa dva rada iščitava se da autor inventivno upotrebljava tehničko-tehnološka dostignuća audiovizuelne, digitalne i elektronske medije.

Umjetnik suprotstavlja dva sistema: prirodni/umjetnički, onaj koji dozvoljava slučajno, proizvoljno i naučni/pravolinijski sistem. Stevan Kojić ih ukršta ukazujući na apsurd samoodrživosti kroz ta dva sistema. Tako što kultivišemo prirodu estetizujemo je onako kako to radimo i sa društvenim sistemom i na taj način i samu prirodu odvajamo od nje same.

Ekologija, iskorišćavanje prirodnih resursa, genetska modifikacija, robotika i stvaranje samoodrživih sistema su teme njegove umjetnosti. Predmeti iz svakodnevnog okruženja umjetnika, elektronski otpad, voda, biljke su materijal lavirintskih laboratorija u kojima postavlja pitanja o društvenim, političkim, ekonomskim problemima...

Diskurs Smiljane Kojić može se označiti kao onaj socijalno angažovan. Njena velika tema u radu "Velike sile" su imigranti i velike sile, moć, naličja demokratija, licemerje - jer i kada imigranti dobiju američko državljanstvo ostaju građani drugog reda na slabo plaćenim poslovima. Demokratija je tu kao velika svilena ovojnica u kojoj su upisani interesi velikih sila da što više utiču na uređenje malih država i onih drugih, a iza svega stoji ekonomski interes, u ovom slučaju Sjedinjenih Američkih Država.

Umjetnica na nivou jezika ne poznaje granice između medija već koristi ono što će učiniti vidljivim njenu ideju koja je najvažnija i sve je u funkciji te ideje. Tako rad Velike sile čini video na kome se smjenjuju imigranti koje pričaju o svojim nadama, očekivanjima, snovima, traumatičnim iskustvima… Dobijaju američko državljanstvo čak i u Diznilendu što je groteskno. Printovi velikih fotografija projektuju slike "srećnih" ljudi, a kulminacija je mlada "američka" porodica miješanog porijekla sa djecom. Bitan dio ambijentalne instalacije je Kip slobode u Njujorku, koji u ruci od gipsa drži voštanu svijeću koja se topi ukazujući tim simboličnim činom na to da su demokratije i moć samo velika glazura.

Drugi rad kojim se umjetnica predstavila je video na kojem se, kada se stavi u funkciju, pojavljuju pahuljice kao kada se na starijim tipovima televizora pojavljivao snijeg kao oznaka smetnji ili kraja programa. Time Smiljana Kojić zaranja u nostaligična sjećanja djetinjstva našeg i njenog na vrlo suptilan način i ne samo to. Drugo tumačenje i potpuno validno je simbolična projekcija Velikog praska, početak i/ili kraj što budi strah. "Ovaj rad je apstraktan, i nji-me zaista jesam željela da izazovem negativnu emociju.  Meni ona prava linija na kraju videa, a za koju smo u školi učili da je beskonačna,  je vrlo važna jer sam htjela da pokažem kako se ja osjećam kada razmišljam o beskonačnosti i da to u meni budi strah", objašnjava Smiljana Kojić.

Skulpture Miroslave Kojić napravljene su od kepova. Kep je poluproizvod crijepa. Najprije se napravi mašinom kep, a onda to ide pod presu i tako nastaje crijep. Međutim, ona je radila sa tim kepom prije nego ga je presa uzela pod svoje. Ručno ga je obrađivala vodeći računa o svim specifikumima gline. To su skulpture u proširenom polju koje od elemenata imaju prostor i materijal, kako to definiše Rosalind Kraus. Umjetnica skulpture prilagođava datom galerijskom prostoru. U "Bašti" I to su dvije paralelne podne instalacije sastavljene, naravno samo uslovno, od mozaika koji imaju svoj ritam, dinamiku i različitu obojenost što je postignuto finim slaganjem kepova. "Bašta II" sastavljena je od kepova koji imaju polulučnu formu. Oni su postavljeni da stoje i sa istim razmakom koji je odjednom narušen većim odstojanjem. To je akcenat koji govori o suptilnom osjećaju za formu i prostor ove umjetnice koja radi i interaktivne instalacije.

Slobodan Boba Kojić, osnivač Internacionalnog simpozijuma Terra u Kikindi, dugogodišnji profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, izložio je tri rada kao i fotografije monumentalnih skulptura. Arhetipski materijal glina, koja je podatna i mekana, određuje samosvojnost njegovog stvaralačkog postupka. Fizičke i morfološke osobenosti skulpture izvučene su iz gline, gdje Kojić slijedi jednu od osnovnih premisa moderne skulpture - govor materijala. Volumen, materijal, prostor , masa, statika, ritam, ravnoteža u skulpturama iz devedesetih inventivno su inkorporirani. To su osnovni oblici kvadar, kocka, valjak različitih energetskih struktura. Umjetnik upisuje svoje tijelo u njih, stvarajući nepravilne brazde odnosno ritam sugestivnim gotovo ritualnim činom. Vrlo važne u skulpturama su šupljine koje dinamiziraju ritam, zavode oko posmatrača da se okreće, istražuje sagledavajući skulpturu iz različitih vizura. Na njima se vide tragovi vremena - lišajevi, zemlja, na šta je umjetnik računao jer su skulpture na otvorenom snažno integrisane u prostor. Ove radove istoričar umjetnosti Sava Stepanov s pravom naziva "podnim skulpturama" pronalazeći daleke asocijacije sa ravnicom Vojvodine, njivama.

Drugi tip Kojićevih skulptura takođe su u terakoti, monumentalnih oblika. U njima je važan princip gradnje gdje vajar siječe, preoblikuje glinene elemente stvarajući savremene megalite koji podsjete na kule, peći i druge arhitektonske dijelove. Vertikalno uzdizanje u skulpturama nastalim krajem vijeka promijenilo je postupak vajara ali ne i sugestivno stvaranje formi. Ovdje kao da je umjetnik još bliži ritualnom činu projektujući misao o vremenu, trajanju, početku i kraju...

Nataša Nikčević