Likovni rukopis Mire Antonijević prepoznatljiv je po autorskoj posvećenosti svetu predmetnog i svakodnevnici koji se otkrivaju u detalju fasada, balkona, ulaznih vrata i prozora.

Nakon izložbe Stolice iz 2008. godine, kada je prvi put samostalno izlagala u Grafičkom kolektivu, i potom grafičkog promišljanja poetike urbanog prostora kroz prikaze beogradskih fasada, umetnica se novim ciklusom grafika fokusira na motiv prozora.

Repetitivnost kao stvaralački postupak upućuje na autorkino preispitivanje društvenog, kulturološkog konteksta i estetskog svojstva odabranog ikonografskog simbola. Stilizacija predstavljenog i plošnost vode ka osamostaljivanju prozora kao autonomne likovne forme sa kvalitetima ornamenta. Umetnica stavlja tehniku visoke štampe u službu taktilnih svojstava materije, koju oplemenjuje prozračnim i intenzivnim koloritom. Komunikativnost grafike kao medija u sprezi je sa slojevitim semantičkim aspektom fenomena prozora kao spone/barijere između intimnog i javnog, otvorenog i zatvorenog prostora.

"Prozor je i simbol slobode, ako je otvoren, mogućnost za beg u kriznim situacijama ili simbol neslobode, ako je mali i sa rešetkama. Najzad, prozor je kao slikarsko platno po kome zima ledenim kristalima stvara svoju zimsku sliku ili kada umetnik u formi vitraža pokušava da je sačuva za večnost." (iz teksta Mire Antonijević)