Lesiak Ivan, Bonjour l’Europe, 1989.

Izložba "Bonjour l’Europe: Primeri intimizma i privatnosti hrvatskog modernizma iz privatne zbirke Dagmar Meneghello preispituje funkcije privatnosti i intimizma, problematiziranjem utopijskih zahteva umetnosti ranog modernističkog slikarstva u Hrvatskoj i transfera privatnosti u kulturu. Projekat otkriva privatne veze umetnika sa kolekcionarom i modele njihovih ukrštanja u umetničkim radovima, ali i uspostavljanje modela saradnje, razumevanja sličnosti, razlika, rešenja te dekonstrukcije jednog modela zatvaranja koji opterećuje naše istorije i postavlja nov kulturni model koji pojmove savremenog društva razume kao vrednosti Evropske unije, vrednosti u razlikama.

Dagmar Meneghello izložiće u Novom Sadu dela hrvatskih umetnika s kojima je blisko sarađivala gotovo pola veka, a među njima su: Ivo Šebalj, Ferdinand Kulmer, Ivan Lesiak, Željko Hegedušić, Đuro Seder, Ordan Petlevski, Miroslav Šutej, Boris Bućan, Boris Demur, Zlatan Vrkljan, Željko Jerman, Igor Rončević, Toni Franović, Ivica Malčić, i mnogi drugi.

Poseban segment izložbe činiće omaž nedavno preminuloj Nives Kavurić Kurtović, istaknutoj hrvatskoj slikarki i redovnoj članici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Akademkinja Nives Kavurić Kurtović koja je svojim radovima blisko obeležila kolekcionarkin život, bila je istinska prva dama hrvatskog slikarstva i jedna od onih hrvatskih umetnika koji su svojim delima izgrađivali i širili ugled hrvatske kulture u Evropi i svetu.

Hrvatsko "žensko pismo" značajni je deo kolekcije kao Vera Fischer, Tonka Petrić, Nada Falout, Zea Fio, Anja Ševčik, Lidija Šeler, Nikolina Ivezić, Paulina Jazvić, Koraljka Kovač, Tisja Kljaković.

Dom Dagmar Meneghello na malom nenastanjenom dalmatinskom otoku je uvek bio omiljeno sidrište skulptorima od Angeli Radovanja, Raula Goldonija, Belizara Bahorića, preko Josipa Diminića, Dine Merhav, Ante Marinovića, Edithe Merle i Edithe Schubert, Sanje Sašo, Dore Kovačević, Peruška Bogdanića, Kuzme Kovačića do najmlađih: Petra Dolića, Petra Hranuellija, Nikole Vudraga, Ivana Valušeka, Alane Kajfež.

Kolekcija broji oko hiljadu i po umetničkih artefakata, a tu je i brojna važna dokumentacija. Po prvi put će, u ovom obimu, biti predstavljena, novosadskoj i sarajevskoj javnosti, a u razgovoru su izložbe u Zagrebu i Italiji.

Dagmar Meneghello za svoju kolekciju kaže: "Smatrala sam da je umjetnost i kolekcionarstvo jedna vrsta vlastitog preispitivanja, avanturizam u nepoznato, otkrivanje nečeg što još nije otkriveno pa sam pomagala izlagala i sakupljala mlade. Danas mnogi nisu mladi, neki su postali i akademici, brojni su profesori na akademiji. Neki su nas i napustili. Ta moja uloga mecene koja je često prevagnula nad željama i ambicijama kolekcionara, obilježuje moju kolekciju ali daje joj i čar. Od brojnih danas vrlo značajnih umjetnika ja posjedujem njihove, ne najbolje, ali najiskrenije rane radove. Ujedno za 90 posto mojih sakupljenih slika i skulptura znam kada su i kako nastali, a brojnim „rođenima” bila sam prisutna. Savim sigurno za pola stoljeća neće biti dvoumice o njihovoj autentičnosti. Moja kolekcija slika, temeljena na ranim radovima umjetnika, u biti nema tržišnu vrijednost, ne mislim je nikad otuđivati, ostavljam je obitelji da nastave."

Dagmar Meneghello (1943, Zagreb), već je s 16 godina radila u "Studentskom listu", a s 18 godina bila redovno zaposlena u zagrebačkom "Večernjem listu", a pisala je i u drugim izdanjima u "Vjesnikovoj kući". Životni planovi bazirali su se na radu i životu u kulturi u svetskim metropolama. Slučajni susret, 1965. s harizmatičnim 20 godina starijim Jurjem Totom Meneghello, koji je pokušao obnoviti od komunista uništen 200 godina stari obiteljski posed na Palmižani, nenastanjenom otoku kraj Hvara i vratiti mu turistički sjaj, obnoviti jedinstveni egzotični arboretum – promenio joj je kompletno život. Umesto da se otisne na plovidbu svetom, ukotvila se na maloj enklavi bez ijedne civilizacijske tekovine, vode, struje, telefona, redovne veze s kopnom. Kako bi preživela kompletnu izolaciju od ljudi i ikakvih događanja, izuzev nekoliko letnjih meseci, težak fizički rad i surovo zimsko okruženje, u svoj život i dom uvela je umetnost i umetnike. Više od 400 likovnih izložbi, koncerata ozbiljne muzike priredila je u galeriji na kraju sveta i od svog doma napravila jedinstveni "otok umetnosti", jedan od najpoznatijih i najlepših hrvatskih brendova kulturnog turizma, omiljenu internacionalnu destinaciju umetnika i onih koji vole umetnost.