Nago žensko telo kao tema deluje obično i svakodnevno, ali za mene je to  platforma na kojoj može da se kaže mnogo više nego što to deluje na prvi pogled. Citiraću Slavoja Žižeka: "Sve što je seksualno je i političko".

Iako ne želim da se bavim feminizmom, ja preuzimam neke forme od aktivnih feminističkih grupa, ali mene tu mnogo više interesuje promena ugla gledanja na temu i rezultat svega toga, nego feminizam sam po sebi. Ipak mislim da je to sve zajedno važno i da nosi primat u civilizacijskim promenama za koje imamo sreće da smo svedoci. Tako je bilo i u prošlosti. Način prikazivanja Adama i Eve na počecima hrišćanstva nije govorio samo o dvoje nagih ljudi, nego je nosio poruku ogromne civilizacijske promene koja je s tim usledila.

Boris Lukić

U slučaju dela Borisa Lukića, na prvom nivou taj medij je slika (painting), ulje na platnu. Šta nam ono poručuje? Svakako nastavak vekovne tradicije zapadnoevropskog slikarstva, posebno figuracije, akta. Nije li Lukić učio od velikih majstora u nadi da će prvo kao posmatrač, a zatim i kao slikar, pomeriti granice koje smo spomenuli kao granice koje i publika mora pomeriti? Da li je percepcija akta evoluirala, i da li smo spremni za novo čitanje?

Ispod pojavnog, ispod "ulja na platnu", nalazimo medij koji je i u likovnom smislu nosilac poruke. Žensko telo postaje ono što je prvobitno bilo platno, a slikarski posao, rad sa četkicom, je ono što na ovom dubljem nivou postaje natpis. Ne nasumičan natpis, ne slučajan i ne bez jake veze sa modelom – jer ovi natpisi su poruke modela, a ne poruke slikara. Da li je time žena progovorila sa slike, i konačno uzela ulogu nosioca poruke?

Lukićeve slike nisu samo nastavak tradicije zapadnoevropskog akta, ali su nastale kao posledica pažljivog čitanja te tradicije sa namerom da se ona produži na inovativan način. U duhu vremena, žena u ulozi modela prestaje biti nemi objekt namenjen isključivo muškom posmatraču.

Dr Vladimir Dimovski