Za razliku od njegovih sad već davnih dana kada je portret bio znak statusa i prestiža, danas glavni "neprijatelj" činu portretiranja (i recepciji portreta kao umetničkog dela) nije nedostatak novca ili važnosti onoga ko se portretiše, već preplavljenost javnog i virtualnog prostora prikazima ljudi što kao da rezultira ne samo tromošću oka, već se rađa i sumnja da tromi postaju i naši umovi i srca.

Ima li zamor saosećanja (compassion fatigue), koji je već dobro poznat simptom kod osoba koje su dugo aktivne u pomagačkim profesijama i civilnim inicijativama, svoju varijaciju i u području vizualnog gdje repetitivnost i redundancija rađaju desenzibilizaciju? U kojoj meri kultura selfija i fokus na naš vlastiti vizualni prikaz određuje kako se ponašamo, što osećamo, podstiče li nas ili sputava da kvalitetno komuniciramo s drugima, omogućuje li nam da ostvarimo autentične i bliske odnose ili nas udaljava od njih?

Šao od našeg image-a ostaje kada kroz pukotinu trenutka probije nenamešten, neestetizovan, neplaniran osećaj koji razotkriva ranjivost i ljudskost? Najbanalnije rečeno, koliko lica dnevno stane u oko, a da se ono ne umori i postane neosetljivo? Ovo su samo neka od pitanja koja čine temelj ovog projekta.

Ana Profeta