Baveći se problemom nadzora i potpunog gubljenja privatnosti u globalizovanom društvu premreženom hiperinformacijama koje "pati" od virtuelne socijal-fagije, umetnik u arkadijski prizor crteža uvodi, na izvjestan način mimikrirajući ih, i dajući im vitalitet, kakav ima priroda, elemente koji su metafore javnog, masovno prenošenog spektakla. Na crtežu se pojavljuju mikrofoni, kamere, reflektori, velelepni poput drveća, sa čudnim organskim kvalitetom, tako harmonizovani sa rastinjem, da se oko posmatrača ne buni u prvi mah, jer ne osjeća vizuelni i semantički raskol u predstavi.

Na podu galerije, kao neka vrsta trodimenzionalne replike crteža, je video-zvučna instalacija, sačinjena od ukrasnih biljaka, između kojih je međuprostor pokriven zgužvanom zlatnom folijom, mikrofona, monitora, situiranih u velikoj kutiji - sanduku. Kablovi izlaze iz kutije i poput lijana, vijugaju, stvarajući utisak nekontrolisanog, nepredvidivog kretanja.

Za razliku od crteža, koji bi mogao da pretenduje da bude simbolički večan, instalacija kodiranu poruku koja propituje globalni fenomen gubljenja privatnosti u našoj zbilji šalje sada i ovde, jer se preko ekrana i mikrofona strimuju dešavanja iz same galerije. Kamere bilježe svaki pokret, svaki zvuk, i potencijalno ih trajno pohranjuju u digitalnim arhivima.

Privatnost zasnovana na autonomiji naše ličnosti, odnosno ubeđenju da smo vlasnici svojih života i da niko drugi ne može odlučivati u naše ime kada i kako će naše privatno postati javno, raspršuje sa kao privid idealne slike, koja u svesti posmatrača počinje polako da se rastvara.

Ljiljana Karadžić
(iz uvodnog teksta u katalogu)