|
|
 |
|
Ove ilustracije, sa linkom, predstavljaju izbor iz vesti i arhive Art magazina
|
 |
|
| Saša Pančić - Od konstruktivnog ka konkretnom. Objekti, crteži i skulputure |
|
|
 ARANĐELOVAC. Galerija "Aleksandar Alek Đonović" u Aranđelovcu, u okviru Smotre umetnosti Mermer i zvuci, predstavlja od 20. avgusta do 5. septembra 2022. izložbu Saše Pančića (1965, Mostar). Diplomirao je na Fakultetu likovne umetnosti u Beogradu, na odseku za slikarstvo, i magistrirao na odseku za crtež.
Tokom 2022. godine, pored aktuelne izložbe na Smotri umetnosti Mermer i zvuci, predstavlja se i velikom, retrospektivnom izložbom u Centru savremene umjetnosti u Podgorici, koja će biti otvorena u oktobru. U svome tekstu o odnosu moderne i postmoderne, u kojem ukazuje na brojne teškoće razlikovanja umetničkih praksi koje stoje pod ovim odre-dnicama, Gottfried Boehm podvlači da su se minimalistička i konceptualna umetnost definisale kao finalni stadijumi i indirektno pripremile postmodernu, i to u osnovi kao najradikalnije redukcije, posle kojih ume-tnost gotovo nije mogla ni da se zamisli (G. B, "Die unvollendete Ver-nunft. Moderne versus Postmoderne", u: Dietmar Kamper und Willem van Reijen (Hrsg.): Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 1987, S. 223-239). Novo slikarstvo sa svojim regionalnim dijalektima, kako kaže ovaj autor, imajući u vidu, pre svega, italijansku "transavangardu" i nemačke "nove divlje", u celini se pokazalo kao fenomen evropske i američke diskusije. Shvaćeno kao diskusija, svedeno pod odrednicu "postmoderna", to slikarstvo je izložilo "dijagnozu duboke krize moderne umetnosti in toto", usredsređujući svoju kritiku upravo na minimalizam i konceptualizam, za koje je našlo da su sâmu umetnost, pre svega, slikarstvo doveli do potpune ispraznosti. Nalazi Gottfrieda Boehma, međutim, govore da se o krizi umetničke moderne može govoriti ne od sedamdesetih godina, kada dolazi do sve ubrzanijeg smenjivanja umetničkih koncepata, nego mnogo ranije, od tridesetih godina, utoliko što su dijahroni i sinhroni procesi razlikovanja između protivrečnih koncepata jasno obeležavali razvoj moderne. Stavljajući u središte diskusije konzistentnost i samoutemeljenost kritike, koja dolazi od novog slikarstva, Gottfried Boehm primećuje da ona na one dijahrone i sinhrone procese đuture gleda kao na proces sužavanja, čime je i sâma, sada kao praksa, previdela i ostavila izvan razmišljanja mnoge aspekte i mogućnosti koje su se nudile u tim procesima. Tako, na primer, dok je - što je, takođe, ostalo izvan refleksije - ideja apstraktne slike uvedena kao tumačenje stvarnosti, dotle je "'pozitivizam', ili tautološka formula identiteta minimalističkih objekata... iskazao... jedno ’jeste‘, koje je ostalo bez subjekta i bez sadržaja... ‘What you see is what you see‘, kako je to 1964. godine formulisao Stella". Na mogućnosti ovog razlikovanja, međutim, pažnju je još ranije, već podnaslovom ("Abstraktion und Konkretion") svoje rasprave iz 1966. godine, a onda i sistematskim istraživanjem dela umetnosti moderne, koju je imenovao kao "konkretnu umetnost", skrenuo pažnju Max Imdahl, naznačujući da se ono (to razlikovanje) pojavljuje iz konflikta između linije i boje. U tom konfliktu, kako je pokazao ovaj autor, sve više je dolazilo do osamostaljivanja ovih osnovnih konstituenata slikovnog polja. U okviru svoje teze da je "slika... neposrednije nego ikada ranije postala razvitak gledanja uopšte", on je kao paradigmu prelaska sa starijeg na jedan specfično moderni kolorizam naveo slikarstvo Roberta Delaunay, kod koga kompozicija postaje identična sa logikom boje, a kao paradigmu osamostaljivanja linije "strukturne konstelacije" Josefa Albersa. Da ove konstituente, međutim, određuju samo krajnje polove onog konflikta, između kojih su mogućna različita rešenja, na najbolji mogući način, prema ubedljivim tumačenjima ovog teoretičara, pokazuje to što se i slika Jaspera Johnsa "Da li je ovo zastava?", na primer, može i mora razumeti kao "konkretna umetnost", baš kao što je to slučaj i sa slikama Andya Warhola. Kako je to mogućno? Na osnovu toga što je u svim ovim imenovanim slučajevima reč o tome da slika pokreće iskustvo o njoj sâmoj, i ni o čemu drugom dô o njoj sâmoj. To vlastito biće "konkretne umetnosti", kao onoga eikon, određuju ključni pojmovi kao što su "simultanost" i "prezencija", koji treba da dokažu slikovno iskustvo kao strukturu egzistencije. Tako, na primer, u strukturi plastike Richarda Serraa, koja se sastoji od teških, mekih olovnih ploča, kao ono bitno prepoznaje uzajamno podupiranje tih ploča u njihovoj pojedinačnoj sklonosti padu. Otuda, kako on zaključuje, Serraova plastika nije ‘slika’ (eikon), već realni slučaj jedne egzistencijalne strukture, u kojoj se "stav održava zahvaljujući konstelaciji elemenata, koji uzajamno sprečavaju njihovu promenu ili čak njihov pad". Na ovaj način smo se približili prirodi onoga eikon, u smislu tvorevina koje donose vlastito iskustvo. I radovi Saše Pančića, ma koliko se na prvi pogled za posmatranje nudili kao artikulacija konstruktivističkih elemenata, predočavaju ono iskustvo kao strukturnu egzistenciju sámog dela. Uz to, ma koliko na prvi pogled izgledalo da su ona nastala upotrebom "neumetničkih" pomagala, mernih instrumenata i sličnog, njihova egzistencija proizilazi iz zanatskog rada u strogom smislu. Rezultat je, po pravilu, neko konkretno biće slike, na kojoj njen autor insistira ne na odnosu formi, već na odnosu površina, utoliko što se ne poziva na već postojeće iskustvo u kojem je svako mišljenje predmetno. U tom ukidanju forme, na paradoksalan način, Saša Pančić dominantnu ulogu daje liniji. Sâmu liniju, međutim, kako sám kaže, on ne dovodi u vezu ni sa onim što nam je poznato kao kontura, ni sa gestom, izvršenjem ruke, već sa sopstvenim dahom. Tako se ovim novim ukidanjem, ukidanjem linearnog, odnos onih površina pomera prema dubini. "Linija poistovećenja sa sopstvenim bićem", kaže Saša Pančić, "gubi značenje horizonta i dobija ulogu prostornog središta – inherentnog jedinstvu dve svetlosti. Ritam međusobnog pulsiranja postaje otvor. Dok boja ‘jeste’, linija ‘jeste’ i ‘nije’". U svome shvatanju boja i u njihovoj primeni, naš autor polazi od pouka Eduardaa Chillidae, koji je za sebe govorio da, zahvaljujući uticajima koji su dolazili iz lektire nemačkih, indijskih i orijentalnih mističara, "pripada crnoj svetlosti". Saša Pančić, sa svoje strane, belu shvata kao "zemaljski spektar", a crnu kao "negativni prostor". Jasno je da se sada jukstapoziranjem ovih dveju vrednosti u igru uvodi novo ukidanje, ne samo iz sukoba prve kao "zbira vrednosti" i druge kao "negativnog razlomka", nego izvlačenjem iz dubine o čemu svedoči sama njegova tekstura. I upravo zahvaljujući tim sukcesivnim ukidanjima biće onoga eikon se uvek iznova vraća u sebe sámo, uvek iznova nagovara na svest o njegovoj slikovnoj prezenciji, oduzimajući posmatraču svaku mogućnost da ga dovede u vezu sa već poznatim iskustvo, ali i otvarajući mu svest za novu strukturnu egzistenciju, koja se u ovom "konkretnom slikarstvu" osadašnjuje kao ukidanje protivrečnosti. dr Zoran Gavrić
 |
Napiši komentar
Pošaljite samo relevantan komentar za ovaj sadržaj. Bilo kakav nepripadajući komentar biće obrisan. Pravo objavljivanja i redigovanja, bez objašnjenja, zadržava redakcija Art magazina. Ne zaboravite da ukucate zaštitni kod. Komentar je privatno mišljenje autora komentara i ne predstavlja stav redakcije.
|
 |
| Izbor godine |
|---|
 |
| Novi Sad 2022 |
|---|
|
| Pregled galerija |
|---|
 |
|
|
| Popularno | |||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
|
|
|
|
|
|
| Povezani sadržaji |
|---|
| Podržite Art magazin | ||
|---|---|---|
|
||
| Reportaže | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
|
|
|
| Knjige o umetnosti | ||
|---|---|---|
|
||
| Intervju | |||
|---|---|---|---|
|
|
|
| Mladen Marinkov | ||
|---|---|---|
|
||
