Slike Radovana Jandrića, kao ubedljivo pikturalno organizovane događaja - događanja, predstavljaju samo moguću zbilju, posebna područja izmaštane stvarnosti.

U njima preovlađuje seta, nostalgija čoveka koji više ne pripada jednoj sredini koju je tako dobro poznavao, kome je sad ostalo samo sećanje i koji mora, izmenjenim pogledom i u ambijentu već sasvim drugačijih događanja, odnosa, načina na koje je uređeno i organizovano, "stanje egzistencije" (u nametnutoj zbilji kojoj ne želi da se do kraja prilagodi, ni da je prihvati), da u slikama "sećanja i zaborava" pretoči svoju težnju za pričom i pripovedanjem kao, pre nametnutog, nego izabranog načina krajnje subjektivnog prepričavanja.

To će ga na kraju odvesti u stanje neprekidnih poređenja vrednosti prošlog i sadašnjeg vremena, u dilemu o "istini sreće", odvesti spektakularna područja "raspravljanja" o smislu egzistencijalnog mira koji se može naći u tajanstvenom i izazovnom svetu "označene tišine", slike.

Miloš Arsić