Virtuelni požar za virtuelnu umjetnost. Najmanje što smo dužni eventualnom, budućem pepelu umjetnosti - (ne)umjetnosti koji će počivati u temeljima Muzeja Savremene Umjetnosti i krasiti Park skulptura Novog Sada jeste utvrđivanje njegovog predpožarnog statusa i postpožarnog zvanja. Čini mi se da u akciji Art klinike "Iz pepela u muzej" to nije urađeno. Zato moja malenkost pokušava postaviti pitanje koje prethodi projektu: kada, kako i zašto gori umjetnost. Od Umjetničkog savjeta Art klinike i uvazenog gospodina Radenka Petrovića, inžinjera zaštitte od požara, koji je za sada jedino eksponirano ime - stručno odgovorno lice za realizaciju izložbe "Iz pepela u muzej" tražim nekoliko objašnjenja: što je to što se nikada ne može ugasiti, što je to što se po želji ne može razgoreti, koji proces u kreativnom smislu sadrži i spaljivanje i gašenje, koji požar ostavlja najjači dojam? Odgovor na ovo mogao bi biti jedan, objedinjujući i glasiti - umjetnost.

Mislim da sam čin požara ne može posredovati sa umjetnošću koliko god ga krasilo dima, vatre i modernosti. Požar, ma koliko bio obasjan nepravdom i ophrvanošću umjetničkih duša, ne može nadoknaditi radost stvaranja. Nikome osim piromanima. Požar ne može potrijeti ni gorčinu nerazumijevanja , ni nepriznavanja ni raznih društvenih devijacija. Isto tako, nijedna vrsta savremene, kontrolisane Neronijade (novi sinonim za vaš projekat izvodim iz imena rimskog Imperatora Nerona i umjetničke vječnosti Rima) ne može proizvesti novi pogled na umjetnost. Nijedna Neronijada, sama po sebi, ne može biti zaloga za budućnost. Ne može transponovati "umjetničko djelo" niti mu povratiti ili uvećati umjetničku vrednost. S obzirom da u vašem projektu već učestvujem, i to iz daljine (Podgorica), moj predlog za konkretnu akciju Art klinike korespondira sa istaknutim naslovom - Virtuelni požar za Virtuelnu umjetnost. Što se tiče imena projekta molim vas da još jednom razmotrite predlog saopšten u mom prvom komentaru "Lako spaljiva djela".