Galerija "Renata", Novi Sad. 14 - 31. maj 2009.Na izložbi će biti predstavljeno 19 slika ovog čuvenog umetnika. Povod za ovu izlozbu je 105 godina od rođenja umetnika, 60 godina od nastanka prve slike, 40 godina od smrti umetnika i 20 godina rada galerije "Renata".
Emerik Feješ rođen je 1904. godine u Osjeku kao deveto od četrnaestoro djece. Ranije porodično ime Stefanović zamijenjeno je, kasnije sa Feješ, slično, kao što su od Stojadinovića postali Čikoši. Otac mu je bio obrtnik, pa je i mladi Feješ učio u dugmarsko-češljarskom cehu. Ovom zanatu nije ostao stalno vjeran; zamjenjivo ga je često uslijed raznih prilika i neprilika: bio je kovinostrugar, a jedno se vrijeme bavio trgovinom, točnije rečeno, bio je starinar; kupovao je i prodavao stare stvari. Veći dio života proveo je u raznim tvornicama u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Osjeku, Celju, Puli, Pešti i Nađvaradu kao radnik već spomenute dugmarsko-češljarske struke. Sada je penzioner-invalid. Živi u Novom Sadu i slika.
Umjetnost. Slikati je počeo Feješ tek u svojoj četrdesetipetoj godini. Bilo je to 1949. Preselio se iz Pule u Novi Sad i jednoga dana izjavio ženi da počinje slikati. Evo citata iz jednog njegovog pisma: "Vratio sam se u Novi Sad i sa pokojnu ženu sam kazao da ću ja da počnem da pravim slike, no onda su me jako ismejali i pokojna žena nije bio oduševljen ali sam imao jaku volju za crtanje." Ta "jaka volja za crtanje" objašnjava se donekle i time što su mu bar jedan od njegove braće i barem jedna sestra angažovani takođe na slikarskom planu, i to profesionalno. "To je kod nas već u krvi" objašnjava na jednom drugom mjestu Feješ.
Za Feješa - umjetnika priroda kao motiv ima samo dvije dimenzije, i to veoma skromne: širinu oko deset i dužinu oko petnaest centimetara. To je obična poštanska razglednica. Poštanska razglednica je jedan od prvih uslova tog slikarstva. Nadalje priroda za njega nije priroda uobičajena u slikarskom cehu; priroda za Feješa počinje tek tamo gde za slikara najčešće završava; iako je njegovo slikarstvo pejzažnog žanra, pejzaž za njega počinje tamo gde obično prestaje, naime, Feješov je pejzaž civilizirani odnosno tačnije urbanizirani pejzaž. To je drugi uslov njegovog slikarstva: pejzaž mora biti urbaniziran, napučen arhitekturom, da bi njegov kreativni aparat mogao biti stavljen u pogon.
Prvi uslov, razglednica, stavlja Emerika Feješa u susjedstvo visokog ranga. To susjedstvo nije niko drugi do sam Maurice Utrilo, koga je obična poštanska razglednica ispunjavala sa toliko emocija da ih je preostalo još i za nas kada se nađemo pred kojom od tih slika. Feješov tehnički aparat nije manje zanimljiv: u doba industrijske boje i sto tipova četaka i noževa, on slika - šibicama i kukuruzovinom. O ovom veoma nerado govori. Gledaoci mogu konstatirati da je upotrebljena boja tempera a podloga papir, no kako i sa čime stavlja tu temperu na papir, kako upotrebljava te šibice i kukurozovinu, to se ne zna, jer Feješ želi da to bude "tajnom".
Tako opremljen donkihotskim rekvizitama pretvara se Feješ u jednog od savremenih Don Qichota: bori se za preobražaj stvari u životu, preobražavajući tmurne bezdušne gradove, odnosno njegove nevesele razglednice u radost novorođenih prostora. U stvari, on je pri tome nekoliko puta pred vetrenjačama: kada sjedi uobražavajući da putuje i kada mijenja red stvari ovoga svijeta, pokušavajući da načini jedan novi svijet, svijet d´apres Feješ.
Dimitrije - Mića Bašičević
Maj, 1956.
(izvod iz teksta za prvu samostalnu izložbu)