Secesija u Novom Sadu
ImageZbirka strane umetnosti, Novi Sad. 22. oktobar 2009 - 15. januar 2010.
Povodom Dana Muzeja grada Novog Sada i obeležavanja 55 godina postojanja 22. oktobra 2009. u prostoru Zbirke strane umetnosti (Dunavska 29) otvara se izložba "Secesija u Novom Sadu". Autor izložbe i pratećeg kataloga je Ljiljana Lazić, istoričar umetnosti i viši kustos Muzeja. Postavka će ilustrovati interesantan period na prekretnici 19. i 20. veka kada je Novi Sad napredovao ekonomski, urbanistički, demografski i kulturno.Image

Image Image Image Image Image Image Image Image

PlakatIstorijsko, kulturno i umetničko lociranje Novog Sada u okviru evropskog prostora na kraju 19. i početku 20. veka tesno je povezano sa pojedinim kulturnim fenomenima koji su oblikovali život na kontinentu. Jedan od takvih fenomena bila je i secesija koja se razvila u okviru novih ideja, nastalih oko 1900. godine. Bez jedinstvenog imena, pa čak i ideologije, tada su širom Evrope stvoreni pokreti čiji je cilj bio pronalaženje novih, vanakademskih načina izražavanja u arhitekturi, umetnosti, književnosti, filozofiji i drugim društvenim disciplinama. Domaći naziv pokreta – secesija – preuzet je iz imena bečke grupe umetnika, pa je kao i u ostalim regionima bivše Monarhije, postao termin za stil koji se u Novom Sadu pojavio početkom 20. veka. Iako je najviše poznata i vidljiva u arhitekturi grada, secesija je izvršila veliki uticaj na primenjenu i likovnu umetnost, štamparstvo i izdavačku delatnost, fotografiju i proizvodnju razglednica, a njen duh se osećao i u muzici, modi, svakodnevnom životu pojedinca i zajednice.

Tokom prve decenije 20. veka u Novom Sadu je izgrađen veći broj monumentalnih, ali i manjih objekata, koje danas svrstavamo u secesijske. Stambene palate porodica Menrat, Vinkle i Adamović, zatim nova zdanja Sinagoge, Gradske bolnice, Jodne banje, Mađarske gimnazije i čitav niz drugih građevina nastao je pod uticajem novog stila. Ovi objekti su se uklopili u istoricističko jezgro grada, širili na još neizgrađenim parcelama novih ulica, a građeni su i u godinama nakon Prvog svetskog rata, najavljujući savremenu arhitekturu 20. veka. Zahvaljujući principima secesije, u arhitekturu su uvedeni novi materijali (beton, staklo, kovano gvožđe, keramika), stvoreni su funkcionalni stambeni i javni prostori, fasade su oživljene maštovitim konstruktivnim rešenjima i novim dekorativnim repertoarom, a urbana matrica dobila svoj današnji izgled.

Kultura stanovanja bila je veoma važan segment života Novosađana, pa je prodor secesije u oblasti primenjenih umetnosti bio veoma vidljiv. Zahvaljujući jakim kulturnim i trgovinskim vezama sa evropskim metropolama, ali i solidnim finansijskim mogućnostima ovdašnjih stanovnika, u grad su uvek stizale velike količine upotrebnih predmeta. Sačuvani stari novosadski enterijeri svedoče da je vladala izvesna mešavina stilova, a sesecijski oblikovani predmeti, izrađeni u Nemačkoj, Austriji, Francuskoj ili Mađarskoj, kupovani su zbog svoje praktičnosti, jednostavnosti, dopadljivosti i solidnosti izrade. Razvoju domaće primenjene umetnosti na prelazu vekova u velikoj meri su doprineli Savka Subotić, Jelica Belović-Bernadžikovska, Dragutin Inkiostri Medenjak i Antal Štrajtman. Njihovim zalaganjem, srpski nacionalni stil je postao poznat širom Evrope koja je u narodnim motivima prepoznala i svoju prošlost.

U oblasti grafičkih i reproduktivnih disciplina secesija je dala veliki doprinos, pa su knjige, fotografije, plakati i razglednice postale uobičajen i obavezan deo građanske kulture. Novi Sad nije zaostajao za Evropom o čemu svedoči postojanje velikog broja izdavačkih i štamparskih kuća, knjižara i foto-ateljea koji su pružali su svoje usluge Novosađanima i posetiocima grada.

Međutim, postojali su i otpori scesiji, najuočljiviji u svetu slikarstva i vajarstva, gde je očekivana stilska evolucija izostala, a akademski realizam i dalje vladao kao vodeći stil građanske klase. Generaciji novosadskih umetnika koja je stasala u prvim decenijama 20. veka pripadali su Anastas Bocarić, Kosta Jorgović, Jovan Kešanski, Ljubiša Milutinović, Vasa Eškićević, Voja Trifunović, Dragutin Inkiostri i drugi. Njihova opredeljenja ostala su bliža realističkom shvatanju slike i tradicionalnom građanskom ukusu koji je ograničavao umetnički razvoj i potencijale. U istoriji umetnosti Novog Sada navedeni umetnici ostaće zabeleženi i kao predani likovni pedagozi i javni radnici koji su želeli da doprinesu oživljavanju novosadske umetničke scene.

Gledajući jedan vek unazad, može se uočiti da se secesija u Novom Sadu pojavila u vremenu velikih promena u ovdašnjem kulturnom i društvenom životu. Privlačnost novog stila ponekad je bila veoma uočljiva i trajna, kao u slučaju arhitekture, a u nekim segmentima kulture i umetnosti upliv je bio nenametljiv i diskretan. Između tradicionalizma i težnji ka novinama, secesija je podjednako izazivala odobravanje i negiranje, prihvatanje i odbacivanje. Kao suptilna veza između dva veka, ovaj poslednji „buržoaski“ stil postao je prvi vesnik modernog postojanja Novog Sada.        

Ljiljana Lazić