Dragan Jašćur - Slike
ImageGalerija "Prometej", Novi Sad. 3 - 15. decembar 2009.
Slikarstvo Dragana Jašćura teško se može uklopiti u unapred zadate kategorije, ali u sebi nosi elemente mnogih. Za to je zaslužan pre svega sveobuhvani pristup samom činu slikanja, koji podrazumeva dugu i temeljnu pripremu u kojoj autor svojoj temi prilazi sa različitih aspekata, kako bi postigao željeni rezultat: vizuelni ugođaj.Image

Image Image Image Image Image Image

Za ovog autora tema predstavlja nešto što se samo po sebi podrazumeva. To su prizori kojima je u različitim etapama života bio svakodnevno okružen. Predeli ravnice koji se prostiru pod beskrajnim nebom za Dragana Jašćura imaju bezbroj lica. U svakom od njih slikar traži, tačnije rečeno nalazi, poneki fragment za sebe, detalj koji korespondira sa njegovom ličnošću. Štaviše, detalj koji korespondira sa principima vizuelnog izraza Dragana Jašćura. Upravo zbog toga svaka njegova slika podseća na deo slagalice koja obrazuje jedinstvenu sliku celovite prirode. Kao što Dragan Jašćur svoje obraćanje prirodi ostvaruje specifičnim sredstvima, tako mu i priroda odgovara sopstvenim, posebnim jezikom.

Široko gledano, moglo bi se reći da u toj komunikaciji glavnu ulogu ima jezik simbola. Priroda ga pruža u izobilju, a na autoru je da odabere one koji odgovaraju njegovom trenutno raspoloženju i ideji koju želi da sugeriše posmatraču. Zbog toga u njegovim slikama predela nalazimo prirodu koja je utišana, u zimsko doba ili u letnjem sumraku, ili prošarana usamljenim drvećem koje, poput ljudi, traži sebi mesto pod suncem. Vijugavi poljski putevi odvode pogled u nepoznato, beskonačno, usamljeni brežuljci uzdižu se u ravnici poput beočuga, još usamljenije kuće pokazuju da je sve to ipak na kraju formirala ljudska ruka.

Ovom poetikom odsustva Dragan Jašćur teži da naglasi kako je priroda svemoćna, a čovek tek njen mali deo, često podređen silama višeg reda. Kada je svoj ciklus nazvao "U raskoraku" svakako je imao na umu mnoge nedoumice, ali je ova morala biti preovlađujuća. Činjenicu da priroda ima svoj život, sopstveni prostor, štaviše volumen koji zaprema u nekom višem smislu, Dragan Jašćur naglašava i izrazito snažnom fakturom kojom oblikuje svaki detalj u slici. U dugom usavršavanju sopstvenog pogleda na prirodu, ali bez želje da ponavlja i imitira njen oblik, autor je u sopstvenoj individualnosti tražio elemente vizuelnog izraza.

Racionalan i u svemu određen, opredeljen da svet posmatra kroz prizmu zlatnog preseka i matematičkih obrazaca, Jašćur se opredelo da sliku strpljivo gradi robusnim naslagama podloge. Boja na njima u većoj meri oblikuje volumene, nego što govori sama za sebe. Ona štaviše u većoj meri definiše oblike nego što svedoči o autorskom senzibilitetu Dragana Jašćura. Njegovu ličnu senzibilnost daleko rečitije iskazuje osvetljenost koja daje konačan oblik ne samo reljefnim strukturama, već i celokupnim aranžmanu slike.

Mada mu je veoma važno da dočara treperenje svetlosti nad ravničarskim predelom, ta svetlost ne dolazi iz nekog određenog izvora, već ona isijava iz samog plavetnila neba, gotovo da je njen izvor koncentrisan u samoj liniji horizonta, iz koje je slikar usmerava u željenom pravcu. To je njegov način da simboliku prirode usaglasi sa sopstvenim simboličkim diskursom. Osvetljenje koje je diskretno, a ipak poseduje toliku snagu da razgrađuje čak i lapidarne oblike Jašćurove fakture, predstavlja onaj završni dodir stvaralačke ruke i vrhunsko sredstvo komunikacije. Utisak više realnosti koji se tako postiže dolazi iz činjenice da slika iz prirode ne podrazumeva i njeno imitiranje, da ona nije proizvod klasičnog mimetičkog postupka u smislu značenja tog pojma u teoriji likovne umetnosti, već autentičnu interpretaciju atmosfere koja vlada u prirodnom okruženju, proces kod kojeg neposredna vizuelna sličnost nije i bezuslovan zahtev.

Ipak to nije slikarstvo koje se odriče realnosti početnog prizora - vizije efemerne prirode, ali slike Dragana Šućura ipak poseduju svojevrsnu dimenziju trajnosti, vanvremenskog koje izmiče običnom, svakodnevnom i podražajnom. Još uvek u nastajanju, otvoreno za nove puteve, njegovo stvaralaštvo je prihvatilo tu dimenziju trajnosti kao jedino definitivno i neodvojivo od lične umetničke poetike. Sa gotovo dve decenije stvaralačkog rada iza sebe, Dragan Jašćur je tako izgradio sopstveni izraz, prihvatio njegove čvrste i neotuđive elemente, ali je u svakom segmentu ostavio i deo prostora za istraživanje, za promene i novine, otvorena vrata ka nepoznatim prostorima u sopstvenom umu. To je prostor koji podstiče na stvaranje novih i maštovitih vizura i nove oblike dijaloga s prirodom, ali i nove oblike dijaloga unutar samog autorovog stvaralačkog bića, u trenutku kada se nađe u raskoraku.

dr Jasna Jovanov