Dobrivoj Rajić - Sedam velikih slika / crteža
ImageGalerija "Čardak", Sremski Karlovci. Maj 2002.
Lišavajući se realnih tačaka "prepoznatog" i uslovnih isticanjem privida važnosti JEDNOG (u mnoštvu istog) i istovremeno, zastupajući (ne)obaveznost MNOŠTVA (ponovljeno istog) u imaginarnoj tački enigmatskog karaktera, Dobrivoj Rajić se zalaže za posebnu funkcionalnost izdvojenih skupova različitih "segmenata" sopstvenih polja značenja egzistencije "naročite realnosti".Image

Image Image Image Image

Sedam velikih slika - crteža (2001 - 2002) DOBRIVOJA RAJIĆA predstavljaju ne samo "izbor iz opusa" prilagođenog izlaganju u kamernom prostoru već potvrdu onog, više godina "objavljivanog" koncepcijskog poretka kao subjektivnog pogleda na istinu i sudbinu SLIKE. Reč je o strategiji nekonačnog, primenjenoj u radovima koji su istovremeno i slike i crteži ali prvenstveno plastičke celine svedene pikturalnosti i crtačke funkcionalnosti čija tradicionalna disciplinska određenost ne predstavlja relevantnu činjenicu. Njihov nastanak uslovljen je uvažavanjem kreativnog spoja kontinuiteta i očekivanog diskontinuiteta, kao vid "iznuđenih" promena upravo onih, još svežih sećanja na iskaze koji sugerišu red metaforičnih značenja (ciklus "Mala letnja povorka"), dok je veza sa prethodnim ciklusom "Istočna kapija" nešto čvršća kao "zadržano sećanje" iz koga neposredno proističu ali ih na izvestan način i negiraju. Njihova bliskost sa prethodnim kao istovremeni sukob i saglasje, nije paradoksalna, očekivana je jer proističe iz potrebe za drugačijim "viđenjem istog".

Stepen plastičke, organizacione i značenjske različitosti (u sličnom, u ponovljeno istom na drugi način), logičan je sled tautološkog preispitivanja modela sopstvenog naslućivanja SLIKE. Pojavljuje se klasičan problem resuscitacije, u stvari, afirmacije istovremeno reverzibilne i ireverzibilne konstante u nastajanju i trajanju nagoveštenog smisla predstave. Izjednačava se postupak realizacije SLIKE (univerzalnost pikturalnog) sa afirmacijom fenomena tautološke beskonačnosti. To je ostvareno relativizacijom tačaka početka i neutralisanjem (naznake ne - konačnog) kote kraja. Završenost predstavlja samo drugačiji početak, preformulisano sećanje na ono što se već zbilo.

U pogledu materijalizacije precizno definisanog povoda, D.Rajić poseže za iskustvom slike kao pikturalne činjenice. Ona je uvek u domenu predstave (svejedno da li slike - predstave ili "označene predstave") koja nastaje zalaganjem za poseban vid vizuelnih "opsena" i značenjskih skrivalica. Njegova slika SLIKE predstavlja sistem diskretnih aluzija na izmenjeno značenje "prepoznatog" sveta "događanja zbilje" ali i nagoveštaje naknadnih literarnih interpretacija. Prisutna je i namerna "vizuelna spekulacija" (ne)stvarnim, pretpostavljenim događanjima i mogućnostima neusmerenih odgonetanja. Naglašeno individualna organizacija prostora (i prostornosti), sugerisanje plastičkog karaktera nekonvencionalno interpretiranih oblika, povodi su za drugačiji pristup, za još jedno preispitivanje ranije nagoveštenog semantičkog središta.

Primenjena realizacija SLIKE, zasniva se na uvažavanju provokativnog dejstva nagoveštenog, u osnovi, (ne)dovršenog, na sistemu neusmerenih aluzija i na uslovnoj "priči" koja se može "ispričati" na više načina. Nastaje izrazito individualni značenjski lavirint iz koga se može izaći samo onim putem koji vodi od uslovno objektivnih kanona lingvističkih posebnosti do imaginativnih ekskurza u nepoznata polja njihove označenosti. Prisutni svet semantičkih nepoznanica treba prihvatiti kao provokativni sadržinski povod i kao željeni paradoks koji je ostvaren upravo ciljem konkretne "likovne radnje" zasnovane na varkama "prepoznavanja", na tradiciji zablude "lakog čitanja" odnosno, na nepouzdanoj "rekonstrukciji" tajanstvene zbilje imaginarnog prizora. On je uvek dat u naznakama, satkan je od transcendentnih pretpostavki ali je njegova "čitljivost" ipak moguća jer je možda u nekom trenutku postojao kao realnost buduće slike (ciklus "Istočna kapija").

Zalaganjem za SLIKU koja je manje sistem vizuelnih opsena a više veština "prekrivanja", samo donekle svet značenjski određenog ali prvenstveno zagonetnog, D.Rajić afirmiše (postupkom ubedljivih modifikacija) tradicionalnu uslovnost egzistencije formalnih jezičkih struktura. Ne poseže za jednostranim preispitivanjem pikturalno - grafičke funkcionalnosti likovnih elemenata već iznova problematizuje "arhetipsku konstantu" znakova i sam fenomen označnosti. Koristi nizove blago geometrizovanih oblika da bi precizno definisao prostor forme i dimenzije njenog polja egzistencije odnosno, naglašava njegovu dinamičku pokrenutost (iz prividne zaustavljenosti) što upućuje na specifično istraživanje stepena izdržljivosti imaginarnog, beskrajnog prostora.

Lišavajući se realnih tačaka "prepoznatog" i uslovnih isticanjem privida važnosti JEDNOG (u mnoštvu istog) i istovremeno, zastupajući (ne)obaveznost MNOŠTVA (ponovljeno istog) u imaginarnoj tački enigmatskog karaktera, Dobrivoj Rajić se zalaže za posebnu funkcionalnost izdvojenih skupova različitih "segmenata" sopstvenih polja značenja egzistencije "naročite realnosti". Ima u njima izvesne "strukturalne ekscentričnosti" koja im daje neočekivani smisao istovremeno prethodnice (ciklus "Mala letnja povorka") i metaforičkog prolaska, sećanjem na magičnost "Istočne kapije". U njima se, davno započeta "priča" o (ne)prolaznosti (donekle bliska "nihilizmu temporalnog"), umesto očekivanog kraja nastavlja "hodom sećanja" u oblast sopstvenog prapočetka. Uvek je to izmaštani prizor (koji više predosećamo nego što ga realno sagledavamo u jednom, slučajem odabranom, neponovljivom trenutku) kao "zaustavljeno" sopstveno vreme u kome nas, možda, i nije bilo.

Miloš Arsić
istoričar umetnosti