14. Prolećni Anale - Čačak
ImageLikovni salon Doma kulture, Čačak. 20. maj - 20. jun 2010.
Učesnici: Danijel Babić, Selena Vicković, Vera Galešev, Ana Ivić, Tadija Janičić, Srdjan Djile Marković, Vladimir Markoski, MP_ art (Maja Budžarov i Predrag Šidjenin), Andjela Mujčić, Bojan Novaković, Bojan Cvetković, Vladislav Šćepanović. Nagrađeni autori: Srđan Đile Marković i Vera Galešev. "Najefikasnije rezultate aktuelna figuracija doseže onda kada uspe da ignoriše reprezentativnu građansku kulturu, kada kritikuje, kada remeti onaj ustaljeni poredak stvari po kome je sve u redu" (Sava Stepanov).Image

ImageImageImageImageImageImage 

ImageU tokovima aktuelne umetnosti, na kraju jedne decenije tokom koje su pokrenute a potom izneveravane najlepše nade jedne generacije, slikarstvo je, između ostalog, ponovo zabavljeno problemom figuracijske slike. Tokom prekretnice decenija, vekova i milenijuma, srpska umetnost je bila u burnim promenama. U devedesetim godinama dvadesetog stoleća na sceni su dominirale modernistička apstrakcija i umetnički aktivizmi. Čak se može konstatovati da su se tadašnji burni unutarumetnički procesi i iznenađujuće ambiciozna revizija modernizma i ontologije slike/slikarstva (postmodernizam-modernizam; novi modernizam, druga moderna i sl.) itekako reflektovali na svakodnevna zbivanja jer su umetnici geometriju, konstruktivizam, minimalistički svedenu i racionalizovanu formu, suprotstavili atmosferi rasplamsalih subjektivizama, strasti i poriva najrazličitijih provinijencija. Filozofiji destrukcije (političke, ekonomske, socijalne, moralne, fizičke/ratne) umetnici su suprotstavili konstrukciju, geometrijsku čvrstu strukturu, sklad, racio. Zbog toga se danas, uz obezbeđenu vremensku distancu, može konstatovati da su modernistički i aktivistički umetnički postupci i pokreti iz poslednje decenije dvadesetog veka delotvorno učestvovali u konstruisanju novog demokratskog poretka ustanovljenog istorijskim događajima iz 2000-te godine.

ImageNo, kako to već biva, nade učesnika protesta, mitinga, opštenarodnih skupova, aktera građanskih neposlušnosti i žrtava diktatorskog režima, te umetnika ubeđenih u delotvornost modernističke ideje projekta - nisu do kraja ispunjene. Iako je toliko željeni novi demokratski poredak postavljen - novi sistem nikada do kraja nije instaliran, još manje je funkcionalan i delotvoran: proces promene etatističkog sistema je usporen, iscrpljujuće neefikasan, mučan... Govori se o donjoj granici izdržljivosti a Srbijom kruži bauk tranzicije u kojoj se raspadaju sve izvesnosti. Ili, kako to mudro konstatuje novosadski pisac i intelektualac, jedini čovek iz naših prostora nagrađen čuvenom Pulicerovom nagradom, Laslo Vegel: "Nedoglednim nizom sićušnih scena predočava se duševno uništenje, kao gumicom briše se iz svesti identitet prognan od strane modernog sveta. Od bivstva nije preostaloskoro ništa - osim suve i bezimene kore bivstva." U našem okružju postaje odista zamorna trajna neizbežnost uvek iznova začinjanih rasprava o identitetu i identitetima, o istorijski važnim pitanjima, o prošlosti(ma) koje nadilaze aktuelno vreme, jedino vreme u kojem se odvijaju svi naši neponovljivi životi. Dakle, iskreni egzistencijalni strah - daje značaj figurativnoj predstavi, vraća figuracijsku sliku na aktuelnu umetničku scenu. Povratak figure se danas može shvatiti kao diskretni angažovani povratak - čoveku, usamljenoj ljudskoj jedinki u žrvnju tranzicije.

No, kada danas govorimo o figuracijskom slikarstvu, moramo biti oprezni. Ne radi se tek o jednostavnom ponavljanju nekih od predhodnih primera i obrazaca. Jer, aktuelna figuracija nije stvar mimezisa.Teza o realnosti u kriznoj situaciji je relativna. Osim toga, ambijent u kojem današnji umetnik slika je različit od svih dosadašnjih situacija. Porempski govori o "ikonosferi", o svetu preplavljenom slikama najrazličitijeg porekla i značenja; govori o superdinamičnom protoku vizuelnih informacija, o neisrpnim multiplikacijskim mogućnostima globalne kibernetski umreženosti slika. Sve više živimo u jednoj neslućenoj mešavini stvarnog i virtuelnog, a Šeri Tarkl čak govori o "raspolućenosti čovekove ličnosti" zbog te virtuelne istovremene "prisutnosti" na više različitih mesta. "U smislu u kom gledamo na sopstvo (self), nove slike multipliciteta, heterogenosti, fleksibilnosti i fragmentacije dominiraju trenutnim mišljenjem o ljudskom identitetu". Stoga slikarstvo ima posebnu ulogu a zadatak slikara figuracije je, čak, subverzivan: aktuelnu stvarnost treba prepoznati, razotkriti i posmatraču predočiti integralnu istinu o njoj, kakvom ona odista jeste.

Najefikasnije rezultate aktuelna figuracija doseže onda kada uspe da ignoriše reprezentativnu građansku kulturu, kada kritikuje, kada remeti onaj ustaljeni poredak stvari po kome je "sve u redu". Poput savremenih autora rep muzike koji koriste i delotvorna iskustva džeza - figurativci okupljeni na ovoj izložbi jesu spontani, iskreni i autentični kritičari stvarnosti. Čak i kada su, na primer, bliski fotorealističkim nazorima i prizorima (Šćepanović, Markoski, Cvetković) ne nastoje da poput kamere vide i "pravolinijski" registruju ono što postoji - nego nam na ovovremenski ekransko-bilbordovski način govore o stvarnosti kao "lažnom plišanom svetu, posle instalisanih plišanih revolucija" (Vegel, ponovo), objavljujući njenu banalnost i dizajniranu imaginarnost, upozoravajući na njenu simulaciju, fragilnost i iščeznuće...

0 apsurdnosti sveta i vremena govore i slikari koji nastoje da recentno, pojednostavljeno, stripovski precizno i instantno, dijagnosticiraju stanje neke nove kolektivne alijenacije (Đile Marković, MP.art, Danijel Babić, Ana Ivić, Anđela Mujčić, Bojan Novaković). U tim preciznim stilizovanim figuracijsko-realističkim predstavama, i pored naglašeno čvrste linijske optočenosti forme, gube se obrisi integralnog sveta jer se sve(t) vidi kao svojevrsni psihološki surogat vlastite stvarnosti. Konačno, Selena Vicković i dvoje najmlađih učesnika ove izložbe Vera Galešev, Tadija Janičić, specifičnim likovnim senzibilitetom i poetikom nastoje da svojim slikama, istovremeno: nežno i surovo, naivno i opasno, zanosno i skeptično, radosno i tužno, sasvim apsurdno, interpretiraju svet i vreme u kome živimo. Ne odričući se vlastite iluzije oni slikaju realnost u nestajanju. Ili, kako je to u kristalno jasno definisanoj misli, povodom slika Vere Galešev, zapazio Aerton M. Majers sagledavajući "panoptikum društvene stvarnosti koju živimo, crnohumorno seciranje sebe i sveta oko sebe, poput halucinacija iz koje se realnost bolje vidi"...

P.S. Naslov izložbe koji sam prijavio organizatorima Četrnaestog prolećnog anala u Čačku, a koji sam, u nastojanju da budem što precizniji, možda i nezgrapno formulisao jeste Figuarcija na kraju decenije: jedan mogući izbor. No, moram priznati: tokom formiranja izložbe jasnije se definisao koncepcijski smisao. Zato, sam ovom tekstu dao drugačiji naslov. Ovi umetnici odista slikaju konkretne, svakodnevne manifestacije s kraja prve decenije novog veka. No, kontrodiktornim i apsurdnim naslovom "Nova iracionalna figurativnost", uveren sam bliži sam suštini - karakteru tog slikarstva ali i sveta u kojem živimo...

Sava Stepanov