Slavko Timotijević, glavni urednik časopisa Art FAMA, o galerijama u Srbiji
Image1972. godine na sastanku sa mlađim beogradskim kritičarima povodom izložbe "Mladi 71", direktor Muzeja savremene umetnosti Miodrag B. Protić obećao je unapređenje galerijskog sistema, otvaranje najmanje deset novih galerija na potezu Slavija - Kalemegdan i zapošljavanje mladih stručnjaka. Ekonomski polet sa početka sedamdesetih suspendovala je politička zbilja te se od ovih obećanja nije ništa ni moglo ostvariti.Image

Tako, broj galerija tokom poslednjih četrdesetak godina nije značajno porastao. Reklo bi se čak da galerijski sistem stagnira jer nekoliko novih galerija, na povećanje broja stanovnika (govorimo o Beogradu) sa 300.000 na skoro dva miliona zapravo znači stagflaciju, najgori oblik recesije.

Galerija Zlatno okoGalerija Zlatno oko

Paradokslano, tokom prve liberalizacije tržišta krajem osamdesetih i početkom devedesetih otvoreno je mnoštvo privatnih galerija / knjižara koje se koncepcijski nisu odmakle od prodavnica slika koje pružaju i uramljivačke usluge ili obrnuto, uramljivačkih radnji koje usput prodaju i poneku sliku.

Nove galerije, bazirane na programskim osnovama sa jasno koncipiranim sledom izložbi i pratećim izdavačkim programom bile su prava retkost. Jedna od prvih takvih galerija, koja je dugo godina bila svetionik i obrazac galerijskog rada, bila je galerija "Zlatno oko" u Novom Sadu. Tek posle 2000. godine pojaviće se galerije sa koncepcijom, programom i strategijom. No, one nisu uspele da dobiju ravnopravni status sa državnim galerijama i galerijama koje deluju u okviru institucija, jer su za sve morale da se finansiraju kroz instituciju državnih konkursa, fundraising i sponzorstva, dok su državne galerije imale veći deo troškova pokriven budući da su im osnivači država i državne institucije.

Galerije koje se sada nalaze na sceni suočene su sa mnogim izazovima i problemima. Državne galerije koje su finansirane u potpunosti iz budžeta mući problem neefikasnosti, kadrovska zacementiranost, bezvolja, programska nedoslednost i slično. One kao da još uvek ne shvataju u kolikoj su prednosti u odnosu na galerije koje se bore za budžet.

Galerije koje su prinuđene da se finansiraju iz sopstvenih sredstava i fundraisinga suočene su sa velikim troškovima produkcije i neizvenostima ekonomske prirode ali sloboda, brzina i kreativno sprovođenje programa u mnogome pomažu da se ekonomski nedostaci premoste. Ove galerije su efikasnije i prodornije i neke od njih su već uspostavile i mostove međunarodne saradnje. Kulturna politika bi svakako morala da mnogo više pažnje posveti razvoju galerijskog sistema u privatnom sektoru.

Kao urednik časopisa ART FAMA imao sam neposrednu priliku da pratim dešavanja na srpskoj sceni koju čini, pre svega, osovina Beograd – Novi sad. Pri tome može se primetiti da je galerijski sitem u Vojvodini gotovo umrežen, institucije sarađuju, izložbe se razmenjuju a postoji i mnoštvo stalnih manifestacija koje čine kostur ovog sistema: somborska Llikovna jesen, Simpozijum Tera u Kikindi, kolonija "Na tragu Paje Jovanovića" u Vršcu. Ako ovome pridodamo galerijske aktivnosti Muzeja savremene umetnosti Vojvodine i aktivnosti dva legata, Pavla Beljanskog i Rajka Mamuzića onda se može nazreti jedna slika zaokruženih i bogatih programskih aktivnosti.

Umetniča scena izvan Vojvodine i Beograda u potpunosti je atomizirana i svodi se na par inicijativa i par nezavisnih bljeskova. Među onim galerijama koje svakako zaslužuju posebnu pažnju zbog karaktera svojih programa, stabilnosti koncepcijskog profila te tradicionalnog simpozijuma / memorijala, potrebno je ukazati na Umetničku galeriju "Nadežda Petrović" iz Čačka.  Programi ostalih galerija širom Srbije gotovo i da nemaju sosptveni profil već uglavnom preuzimaju gotove programe, što ne znači da ne postoji interes kod publike ili se on ne podstiče.

Beogradska scena je razjedinjena zavađena, uobražena i nadasve neefikasna. Sistem nije umrežen i svi pokušaji su suspendovani nedostatkom sagledavanja prednosti umrežavanja. Politika dominira galerijskim sistemom te je u tom smislu veoma malo zaista nezavisnih institucija, bilo da se radi o državnom, privatnom ili ngo sektoru.

Slavko Timotijević