Nikola Džafo, retrospektivna izložba
ImageMuzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad. 23. februar - 15. mart 2011.
"Od devedesetih sam na dobrovoljnom prinudnom radu u Srbiji, najvećem i najlepšem logoru na svetu. Prinudni rad, koji traje do danas, obavljam na relaciji Beograd – Novi Sad. Nužda i prisila teraju me da se bavim utopijama i da verujem kako umetnost menja svet." (Nikola Džafo). Na samom otvaranju biće izvedena "Zečja opera", a u okviru izložbe biće predstavljen umetnikov internet sajt www.zeckojijepojeomuzej.com, kao i monografija "Džafo".Image

ImageImageImage
ImageImage

"Zečja opera" zamišljena je kao drama s muzikom, navodi se u najavi Džafove izložbe u MSUV. Pisana je za dvoje solista, hor i instrumentalni sastav. Autor je Nikola Džafo, kompoziciju čiji je osnovni motiv zasnovan na Fibonačijevom nizu brojeva napisala je Nineta Avramović Lončar, libreto Vesna Grginčević, a režiju potpisuje Filip Markovinović. Izvođači su Agota Vitkai Kučera (sopran) i Aleksandar Mladenović (bariton). Orkestar čine Kristijan Boroš (klarinet), Goran Erić (tuba), Kristof Jan (violončelo), Jelena Rašić (udaraljke), a hor će biti polaznici eksperimentalne radionice posvećene pevanju "Hor-or-ooor!".

Projekat "Zec koji je pojeo muzej" Nikole Džafa, a koji će u okviru njegove samostalne izložbe u MSUV biti prezentovan putem internet sajta, začet je još sredinom devedesetih, kada se u Džafovim radovima počeo da pojavljuje motiv zeca. Poziv znancima da kreativno odgovore na pitanje "U kom grmu leži zec?" usledio je 1997, a radovi-odgovori su bili prikazani u čast crnog zeca Kunenea Mandindija, koji je do tada živeo u umetnikovom ateljeu u Petrovaradinu.

Crni zec ime je dobio po dve ličnosti iz Južne Afrike, po istoričaru umetnosti Danielu Kuneneu i umetniku aktivisti Biliju Mandindiju. Dobijeni odgovori na pitanje "U kom grmu leži zec?", u vidu crteža, grafika, kolaža, postaju knjiga "Zec koji je pojeo muzej", nazvana po istoimenom crtežu-donaciji Miroljuba Filipovića Filimira. Od prvobitne kolekcije, nabavkama autora i prilozima darodavaca, zbirka se uvećavala i narasla do ideje o muzeju.


Ukoliko rad Nikole Džafa smestimo u istoriju kulture kao šireg okvira od same umetnosti, gde se pojam kulture podrazumeva kao skup oblika ljudskog izražavanja vezanog za intelektualno, mentalno i simboličko izražavanje, onda se skup njegovih predmeta mora razmatrati isključivo u kontekstu kulturnog stvaralaštva.

Međutim, postoje i protivpojmovi kada se radi o materijalnim aspektima društvenog života kao što je preživljavanje ili ekonomija ili interes, koji dozvoljavaju  da se pojedini segmenti rada sagledaju kao ready-made. Upravo balansirajući između umetnosti i kulture Nikola Džafo demonstrira strategije koje u osnovi misaonog procesa stvaraju "magijske prizore" koje oblikuje jedan urbani svet koji je ujedno i primitivan.

Dakle, moglo bi se reći da Džafo stvara magiju predmeta koji nastaje iz naivnog misaonog procesa čoveka kojem je neophodna pomoć da shvati one dublje unutrašnje veze i odnose iz moćnog vizuelnog sveta koji ga okružuju i oblikuju. Sličnost preuzetih predmeta iz neposrednih društvenih okolnosti i njihovo "preseljenje" u svet predmeta koje stvara umetnost jedan je od ciljeva Nikole Džafa. Slično, poput Dišana, ovde se dešava "magijski obred" unutar umetnosti i kulture, u kojem se stvara jedan diskurs koji Nikolu Džafa označava kao umetnika koji radi kao vrač, ili šaman.

Živko Grozdanić, kustos izložbe
(tekst iz monografije)


"Od devedesetih sam na dobrovoljnom prinudnom radu u Srbiji, najvećem i najlepšem logoru na svetu. Prinudni rad, koji traje do danas, obavljam na relaciji Beograd – Novi Sad. Nužda i prisila teraju me da se bavim utopijama i da verujem kako umetnost menja svet. Idejni sam tvorac i pokretač grupe Led art, s kojom sam kreirao i realizovao sve projekte. Suosnivač sam Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu (1995) i Multimedijalnog centra Led art u Novom Sadu (2000). U njegovom okrilju radi Art klinika, najveći projekat Led arta, gde sam prvi među jednakima. Dežurni tim za zdravstvo u kulturi propisuje terapiju umetnost leči.”

Nikola Džafo