Bora Vitorac, Dragoljub Pavlov - Inicijalni performans (1957 - 1965), Niš
ImageGalerija savremene umetnosti (Paviljon u Tvrđavi), Niš. 29. mart - 10. april 2011.
Najpoznatiji primer u svetskoj umetnosti za žive skulpture su Žilbert i Žorž koji su prvu svoju živu skulpturu uradili 70-te godine. Deset godina kasnije od Bore i Dragana. (Slobodan Tišma). Njihov poseban značaj je što su započeli specifične oblike umetničkih delovanja u realnom vremenu i time postali njihovi rodonačelnici, ukazujući na pravac kretanja savremene umetnosti. (Slavko Timotijević). Otvaranje: 29. mart 2011, u 19 sati. Gosti: Slavko Timotijević (ArtFAMA, Beograd) i Luka Salapura (Artmagazin, Novi Sad).ImageImage

ImageImageImageImageImageImage


Govor Slavka Timotijevića na promociji portfolija Bore Vitorca i Dragoljuba Pavlova objavljenog u časopisu Art in America
Na ovom mestu je potrebno razmotriti i pitanje statusa medija nosioca zapisa, kako generalno, tako i u delu ovih autora. Gotovo je opšte mesto da se fotografije performansa, akcija i slično, smatraju dokumentacijom i kao takve izlažu. Naravno, to je samo delimično pravilan pristup. U formalnom smislu to jesu dokumenti. Ali, ako se uzme u obzir da ono što su autori radili ispred kamere svakako jeste umetnička aktivnost iza koje ne ostaje nikakav materijalni trag, artefakt, onda se mediju koji ima tu sposobnost da prenese sve elemente aktivnosti u sledu vremena, mora priznati status artefakta.

Međutim, neprincipijelno i neekonomično bi bilo proglasiti sve medijske zapise artefaktima. Sam umetnik odredjuje propozicije kojima jedan komad ili set dokumentarnih zapisa, u svojstvu originala, reprezentuje umetničko delovanje i dobija status umetničkog dela – artefakta. Određivanjem jednog ili seta dokumenata kao originalnog "zastupnika", umetnik konstituiše svoj rad u transponovanom mediju i kroz takav proces mu omogućava dalji život u svetu umetnosti. Jasno je da su Pavlov i Vitorac imali jasnu svest o svom umetničkom delovanju (i sami su koristili fotografiju radi kompletiranja umetničkog procesa), što ih izdvaja od onih autora koji su slične akcije izvodili bez svesti o finalnoj fazi rada, jer je medijsko konstituisanje dela zapravo finalna faza rada.

Bez te svesti u trenutku nastanka dela, njihov rad bi bio samo mitsko polje savremene umetnosti transponovano na epski način. Zahvaljujući toj svesti mi, danas, potpuno suprotno, imamo pred sobom izuzetne primere autentičnih radova koji ove autore svrstavaju u vrh najranijih medijskih i performerskih produkcija.

Kada se na jednoj umetničkoj sceni, iznenada ili ne, identifikuje umetnička pojava koja se desila pre gotovo više od pola veka i kada takva pojava izazove pažnju i stručnjaka i šireg auditorijuma, a zatim i značajno interesovanje profesionalaca u inostranstvu, onda se može govoriti o dve stvari. Prvo, da je konačno zadovoljena pravda prema autorima u društvu koje je sa političkim promenama (možda) ponovo počelo da razvija svest o istorijskom nasleđu kao i potrebu za istraživanjem zanemarenih i zaturenih, a veoma specifičnih umetničkih praksi, i drugo, da umetnička scena (možda) ima mogućnosti za ozdravljenje jer  je smogla snage da se, bez kompleksa ili velikih problema, povremeno bavi istraživanjem i re-afirmisanjem praksi koje je umetnički sistem u prethodnom režimu potpuno zanemario.

Bora Vitorac i Dragan Pavlov su po senzibilitetu, energiji i humornom otklonu od smrtne ozbiljnosti oficijelne umetnosti svakako autohtoni umetnici skloni avangardnim postupcima, a nemogućnost razvijanja umetničke prakse uz znanje i pažnju profesionalne kritike i teorije, odnosno časopisa, galerija i muzeja, oteralo ih je u anonimnost dugu pedeset godina. Pred očima javnosti oni su bili ekscentrici, čudaci, mangupi ili mitske figure, a ne umetnici. Za stručnu javnost nisu ni postojali. No, sami su znali vrednost svoga rada i zbog toga je sačuvan korpus dokumenata i arte-fakata. Ruku na srce, i ostali umetnici koji su stalno ili povremeno imali sklonost ka avangardizmu doživeli su sličnu sudbinu. Avangarda društva, kako su se politička vođstva često samodefinisala, nisu  ostavljala prostora za druge avangarde. Zato su Vitorac i Pavlov svoju umetnost izražavali sa potpuno nezavisnih i vaninstitucionalnih pozicija kao akt transgresije u odnosu na, već tada delimično kompromitovan društveni i kulturni sistem. Njihovo se delovanje pojavljuje kao čin slobode suprotstavljen tromim, dosadnim i krajnje birokratiziranim mehanizmima ponašanja kako bi se apsurdnim, neočekivanim i neuklopljivim akcijama bar na trenutak debalansirao pravac rigidne stvarnosti.  Svi oni koji su pedesetih i šezdesetih godina hteli da misle svojom glavom morali su da konstituišu identitet koji je u suprotnosti sa zvaničnim samoupravnim, soc-realističkim ili nekim drugim identitetima, koje su država ili stvarnost, svejedno, proizvodili. Iz te potrage za identitetima zapravo je i proizašla potreba i hrabrost da se putem specifičnih umetničkih akcija osvoje lične, građanske i umetničke slobode.

Posmatrano iz ugla istorije umetnosti radovi ovih autora su, uz Vladana Radovanovića koji je delovao u Beogradu, nesporno najraniji primeri svesnog akcionizma u lokalnim okvirima, a rekao bih da se i u kontekstu međunarodne scene mogu svrstati u pionirske primere one vrste umetničkog delovanja koje se izražavalo putem gesta, akcije, hepeninga i performansa. Neko će svakako postaviti pitanje šta je zapravo to njihovo delovanje: gest, akcija, hepening ili performans - inicijalni performans kako ga je sa pažnjom nazvao gospodin Tucić? Da bi smo odgovorili na ovo pitanje verovatno bi bilo potrebno da se pozovemo na niz primera iz teorije, istorije umetnosti i genealogije umetničke prakse, no s obzirom da se u njihovim radovima mogu identifikovati elementi svih ovih označitelja - gestualnost, akcionizam i planiranje s jedne, te spontanost i otvorenost s druge strane, u isto vreme rad sa telom u realnom vremenu kao performans, fotoperformans, živa skulptura ili živa slika ; tako da je, možda, u ovom trenutku, najbitnije da se ukaže na činjenicu da su sve aktivnosti grupe Pavlov-Vitorac svesno projektovane, sa jasnim smislom i značenjem. Ovaj zaključak može da se izvede na osnovu obimnog fotografskog i filmskog materijala koji pokazuje da su autori imali jasne programe rada te da su bili svesni svog delovanja u prolaznom vremenskom sledu, odnosno činjenice da njihovo umetničko delovanje ne proizvodi trajne materijalne posledice – artefakte, već da je potrebno izvršiti transfer energije i svih aktivnih potencijala rada u medij koji ima tu osobinu da ih sačuva i dalje emituje.

Vitorac i Pavlov nisu mogli da deluju kontinuirano jer to nije bilo ni moguće, niti imanentno akcionizmu, ali energija koju su u kratkom vremenu utisnuli u scenu traje i danas, i što vreme više odmiče, jasniji je doprinos ovih autora savremenoj umetnosti. Njihov poseban značaj je što su započeli specifične oblike umetničkih delovanja u realnom vremenu i time postali njihovi rodonačelnici, ukazujući na pravac kretanja savremene umetnosti.

Slavko Timotijević
(izivodi iz teksta za katalog izložbe)