Sava Stojkov - Slike na staklu
ImageMuzej Vojvodine, Novi Sad. 4 - 30. april 2011.
U vreme pune ekspanzije nekadašnjeg pokreta jugoslovenske naive, sredinom šezdesetih i tokom sedamdesetih godina, akteri tzv. "hlebinske škole" su nametnuli postupak slikanja na staklu. Štaviše, u jednom dužem periodu taj slikarski postupak izjednačavan je sa celokupnim naivnim slikarstvom. U tom procesu i te kako je učestvovao i somborski slikar Sava Stojkov, koji se upravo tada opredeljivao za koncept naive.ImageImage

Image Image

Image Image

Naime, posle već ostvarenog višedecenijskog kontinuiteta bavljenja "klasičnim" realističkim slikarstvom, koji je bio posledica učenja i usavršavanja u radionicama uglednih umetnika i profesora (Radović, Kun, Šotra, Sreten Stojanović, Huter, Hušvet, Jakobčić i drugi), Stojkovu se učinilo da je naiva bliska njegovoj ljudskoj i umetničkoj osećajnosti. On je, tako, postao svojevrstan "svesni naivac" jer je shvatio da će upravo u tom koncepcijskom domenu ponajbolje izraziti svoje stvaralačke mogućnosti.

Zapravo, Sava Stojkov se veoma brzo specijalizovao u slikanju na staklu, toj komplikovanoj slikarskoj proceduri i tom "naopakom" procesu dolaženja do lica slike. Štaviše, već na početku on će doseći specifičan domet jer će ponuditi slike na staklu monumentalnih formata, sa motivima realizovanim visokim stepenom dosledne verifikacije viđenog. Takođe, treba podsetiti da je, tokom sedamdesetih godina proteklog veka, u vreme dominacije tzv. "nove figuracije" u tadašnjem srpskom i jugoslovenskom slikarstvu, opus Stojkova dualistički tretiran: kao slikarstvo naive i kao slikarstvo novog realizma. Bilo kako bilo, njegove slike na staklu iz tog doba, bez obzira na karakter i konstituciju motiva, odlikovale su se preciznom interpretacijom, jedinstvenim preovlađujućim "muzejskim" tonom, caklastom svečanom atmosferom.

Vremenom je Stojkov napustio slikanje na staklu. Došlo je do, skoro očekivanog, zamora. Njegovo stvaralaštvo, potentno i široko, rezultiralo je izuzetno bogatim ostvarenjima. Tokom jednog odista kontinuiranog procesa Stojkov je – za razliku od ostalih naivaca – ostvario nekoliko jasno definisanih "faza" koje se međusobno razlikuju tematskim opredeljenjima i likovno-plastičnim karakteristikama.

Najnovija, aktuelna faza slikarstva Save Stojkova posvećena je klasično shvaćenom i slikanom pejzažu. Motivi šuma se, pri tome, ne javljaju premijerno u ovom opusu. Stojkov ih je slikao na samom početku svoje slikarske avanture, pre više od pola veka. Tako je ulje na lesonitu "Šuma i potok" naslikanao još davne 1949. godine, baš kao i neki drugi prizori viđeni podjednako u prirodi, ali i na slikama ruskih "peredvižnjika" koji su se tih godina nametnuli kao svojevrstan uzor i podsticaj... Od tada do danas, u različitim periodima svog slikarstva, Stojkov se na različite načine bavio pejzažnom slikom – od akademske realističke interpretacije, preko ekspresivnih poetskih prizora naslikanih špahlom, pa sve do svojih karakterističnih naivističkih predela slikanih prvo načinom bliskom čuvenoj "hlebinskoj školi", i do vlastite bajkovite stilizacije bačkih pejzaža sa karakterističnim bujnim krošnjama...

Danas Sava Stojkov slika motive i prizore šume. Mnoštvo stabala, drveća, isprepletanih grana, krošnje kroz koje se probijaju zraci svetlosti, dinamična igra svetla i senke – sve to umetniku omogućava likovnu interpretaciju ispunjenu čudesnim sklopom likovnih elemenata. Linija i crtež, boja i kolorit, motivska struktura, odnosi tamnog i svetlog jesu autentični likovni problemi koje stari majstor rešava sigurno, rutinski, razložno. U svim tim slikama postoji neki viši red, postoji određena kompozicijska struktura, često baš zaokruženost. Jer, slikajući prirodu, umetnik usvaja njene principe, usaglašava se sa njenim karakterom, njenim ritmom, njenim principima. Zahvaljujući tom stavu, Stojkov dospeva i do prirode slike. Dakako, pri tome je on dosledan zagovornik tradicionalizma i onih klasičnih vrednosti slike koja je shvaćena prvenstveno kao estetski predmet, kao izvor likovnog zadovoljenja potreba posmatrača. Specificum diferentia tog opusa je da su naslikane na staklu. Zašto je to specifičan podatak? Zbog toga što je sav svoj stvaralački napor slikar usmerio ka jednoj odista komplikovanoj izvedbenoj proceduri i tehnologiji kako bi došao do svojevrsne elegancije slike, do svetlucavih odsjaja, do specifičnog "zaštitničkog" omotača sjajnog staklastog fona kojim je ujednačen celokupan kolorit slike.

U tehničkom smislu, sve je "naopačke" – prvo potpis, i to obrnutim redosledom: prvo v a na kraju S jer ono što se slika na levoj strani na slici će biti desno; prvo poslednji bojeni akcenat, pa onda stepenasto dozirani slojevi boje; prvo akcenti, a potom osnova... Kolorit se ostvaruje u nanosima: gradi se sloj po sloj; linije se islikavaju "pre" i "posle" tih nanosa boje, a mreža crteža se više sluti nego što se definiše – jer sve se sintetiše tek sa poslednjim dodirom kista, poslednjim nanosom bojenog lazura. U filozofskom smislu, potrebno je poći od suštine ka pojedinostima, a u tehničkom od pojedinosti ka celini, ka svim onim spoljašnjim manifestacijama – kako bi se suština dotakla... Zbog toga je proces slikanja usporeniji, zahteva meditativniji odnos prema temi, prema svetu i životu... A tu vremešni majstor i te kako ima šta da kaže: sve ove slike "upotpunjene" su jednim bogatim životnim iskustvom, zasebnom ljudskosti i duhovnosti, iskričavim senzibilitetom koji Sava Stojkov u već poodmaklim osamdesetim godinama života tako ubedljivo manifestuje u svojim novim svetlucavim šumama, baš kao i u celokupnom svom slikarstvu.

Sava Stepanov