Izložba Aleksandre Novaković, Predraga Blagojevića i Radoša Antonijevića
ImageGalerija SULUJ, Beograd. 23. maj - 4. jun 2011.
Ako treba doneti zaključak o zajedničkom radu više umetnika, u idealnoj situaciji  bi ga mogli uporediti sa superprovodnikom u kome fizičke osobine celine mogu u određenim uslovima kvalitativno prevazići jednostavan zbir osobina čestica. U umetnosti kao u i fizici ovo je češće izuzetak nego pravilo, ali je moguće. Pogledajte izložbu "Tri rada za stan [1+1+1=1]".Image

Image

Ujediniti lične umetničke poetike u okviru jedinstvene slike, tako da se lične umetničke dileme ne izgube u kolektivnom okviru; ovo  bi se uopšteno moglo nazvati glavnom idejom vodiljom tri autora u realizaciji ove izložbe.

Ključno rešešenje ovog zajedničkog umetničkog rada dogodilo se kad su autori odlučili da jednu sobu u galeriji (stanu) potpuno odvoje staklenom pregradom te da u tu sobu stave svoje umetničke radove, a da ulaznu prostoriju ostave praznu.

Ova propozicija izmenila je iz korena pojedinačne ideje i dala im neophodnu objedinjenost. Pre svega kroz zadatost da se radovi moraju gledati sa distance i bez mogućnosti dodira, ali i da se mogu sagledati samo kroz zajednički ram. U prostoru galerije stvoren je zapravo superprostor, u kome kao u renesansnoj slici Pjetra De La Frančeske opstaju zajedno i duhovno i materijalno.

To je prostor u koji sve što se unese postaje umetnost, kao hibrid nastao ukrštanjem muzeja i slike.

Drugi objedinjujući element izložbe je namera autora da ih radovi predstavljaju kao imaginarne stanare galerije-stana. Zato je primetna tendencija kod sva tri autora da u zajedničku sliku unesu elemente ličnog prisustva.

Aleksandra Novaković prikazuje svoj dnevnik kao vrednost prve kategorije i kao svedočanstvo dragocenosti unutrašnjeg života. Posmatrač ovom prilikom neće moći da ga lista i otvara jer u vremenu devalviranja intime kao vrednosti, ona svoj emotivni tovar može pokazati samo u sigurnosti prostorije bez pristupa. Njene slike na zidu sobe postaju slike u slici i ostaju daleko od pune sagledivosti koristeći ovo kao umetnički metod koji slikarstvu vraća izgubljenu tajnovitost, a estetici funkciju.

redrag Blagojević postavlja gipsani otisak svog tela u obliku ležeće figure na samrtnom odru. Njegovo telo lebdi na jedan metar iznad zemlje.

Kao da su se u ovom radu sustigli raznoliki uticaji, od nadrealizma (Magritova slike Ljubavnici na kojoj su lice ljubavnika prekrivena velom) do baroknog preterivanja (Berninijeva kamena skulptura koja "lebdi" u prostoru nudeći ekstazu izazvanu kontaktom sa onostranim). Galerija postaje prostor za stvaranje čuda, tako neophodnog da bi se prebrodila banalnost svakodnevice. Predragova želja postaje jasna, lebdeti, prkositi gravitaciji, biti bar u jednom trenutku slobodan od fizičkih zakona materijalnog sveta, makar kao cirkuzant i zabavljač, kao prevarant i mađioničar, staviti sve na kocku za rad jednog trenutka utehe.

Radoš Antonijević postavlja ogledalo na zid sobe, ali tako da se u njegovom odrazu može videti fotografija njegovog portreta sa suprotnog zida. Ova fotografija se iz pozicije posmatrača ne može videti direktno, njena se realnost  zajedno sa nevidljivim delom sobe može samo domaštati. Uočavajući lik u ogledalu posmatrač aktivira "zamku" koja ga navodi da izgradi sopstvenu sliku od informacija koje vidi ili koje samo sluti. Nesagledivi prostori dobijaju oblik kroz sposobnost uma da stvara slike.

Ako na kraju treba doneti zaključak o zajedničkom radu više umetnika, u idealnoj situaciji  bi ga mogli uporediti sa superprovodnikom u kome fizičke osobine celine mogu u određenim uslovima kvalitativno prevazići jednostavan zbir osobina čestica.

U umetnosti kao u i fizici ovo je češće izuzetak nego pravilo, ali je moguće.

Radoš Antonijević