Andrej Tišma - Civilizovano usekovanje (digitalni printovi i video)

ImageUK "Vuk Karadžić", Beograd. 9 - 22. jun 2011.
Andrej Tišma (1952, Novi Sad). Diplomirao je na Akademiji likovnih umetnosti u Pragu 1976. Samostalno izlaže od 1972. (Novi Sad, Beograd, Milano, Seul, Njujork, San Francisko, London, Budimpešta, Tokio), a od 1969. je učestvovao na preko 500 zajedničkih izložbi u zemlji i oko 40 zemalja sveta. Bavi se konkretnom poezijom, mejl-artom, pečatnom umetnošću, fotografijom, performansom, elektrografikom, videom, veb-artom i muzikom. Otvaranje 9. jun 2011. u 19 sati. Bulevar kralja Aleksandra 77a (kod Vukovog spomenika)Image


ImageImageImageImageImageImage

ImageAndrej Tišma je neoavangardni umetnik koji neprekidno dokazuje  odanost živoj "tradiciji avangarde" i privrženost multimedijalnim istraživanjima. Na novosadskoj avangardnoj umetničkoj sceni, pojavljuje se ranih sedamdesetih godina, u trenutku traženja "drugačije istine" umetničkog dela kroz neposredni iskaz značenja kojim dokazuje smisao sopstvenog postojanja. Insistira na egzistencijalnoj posebnosti sopstva umetnika i izmenjenim značenjima umetnosti koja umesto "nezainteresovanog posmatrača" zahteva intelektualno aktivnog sudeonika. Umetnik i umetnost neutrališu konvenciju reifikativne strane umetničkog dela, umesto tržišnog principa (umetnosti kao roba), insistira se na precizno uobličenom, sopstvenom stavu o Nečemu koje podrazumeva preispitivanje statusa umetnika i značenje umetnosti.

Stav o umetnosti kao kompleksnom semantičkom polju  koji podrazumeva  radikalno odustajanje od celine "konkretnog kraja" i njega kao predmeta različitih manipulacija, Andrej Tišma izgrađuje, bez kompromisa sa tradicijom slike kao predstave, bezmalo četrdeset godina. Multimedijalnost ne  shvata kao tehničko pitanje već kao slobodu izbora, uslovno nonšalantnu šetnju kroz različite medije. Pripada krugu avangardnog, radikalnog odnosa prema umetnosti, u njegovim radovima uvek se nalaze   (ne)postavljena pitanja o tome šta je umetnost, dokle doseže umetničko, o umetničkoj svesti (kao moralnom principu uvek humanističkog karaktera), o sebi kao "umetniku u prvom licu". Tim pitanjima Tišma prilazi neposredno, konkretnom umetničkom akcijom, ne pristaje na mišljenje da su ona podrazumevajuća, podjednako u teorijskom i estetičkom pogledu. Razrešava ih spontano jer od istinitosti ponuđenih odgovora zavisi njegov umetnički identitet.

U Tišminom shvatanju umetnosti kao neposrednoj akciji, prisutna je naglašena svest, podjednako u nastajanju i u pretpostavljenoj konačnosti, o nužnosti iskaza bez obzira na njegov, uostalom dosledno izgrađivani karaktrer usmerenih značenja. To najbolje dokazuju radovi koji se uslovno mogu grupisati u dva perioda uslovne različitosti procesa i tehnika uobličavanja celine značenja. Rani period pripada poslednjim decenijama 20-og veka i odlikuje ga radikalizam  afirmacije različitih ideja konceptualne umetnosti, avangardnost njenog promišljanja i odustajanje od konvencija plastičkog uz poštovanje uslovnosti vizuelnog kazivanja. U osnovi je akcija određenog, usmerenost smisla znaka, ređe simbola i insistiranje na "sopstvu personalnog". Tišma zadržava, nikada do kraja iskazanu skrivenost unutarnjeg kao unutrašnji personalni znak konstantne potrage za sopstvenim mestom u svetu određenih događanja.

Uvek je prisutna spontana istovremenost neposrednih traganja, licem u lice umetnosti kao pozicioniranje u beskrajno provokativne, neistražene tajnovitosti "područja istinitog", opredeljenjem za neoavangardno preispitivanje primarnih elemenata iskaza. Paralelno istražuje mogućnosti verbalnog, vizuelnog ili gestualnog  izražavanja (konkretna poezija, fotografija, video-art, mail-art, web-art, performans, muzika). Radovi iz tragičnih 90-ih godina postaju još neposredniji, angažovaniji, univerzalnost traganja za smislom iskaza, pretače se u opštost metafore o patnji i bolu, nepravdi i tragičnim nesporazumima u ratnoj drami i besmislenim oblicima tranzicije.

U godinama s početka novog milenijuma, jezik njegovih radova i njihovo značenje dobijaju karakter uzdržane retoričnosti ali su i dvosmisleniji, usmereni na izdvojene, obespokojavajuće "segmente zbilje". Tako se u serijama digitalnih printova  susrećemo sa nostalgičnim sećanjima ("U mojoj sobi") ili sa oporom ironijom kao neslaganjem sa nametnutim društvenim procesima ("Nemoguća tranzicija"). Najnoviji ciklus radova indikativno ironičnog naziva "Civilizovano usekovanje",  precizne sadržinske i značenjske  određenosti, predstavlja intimno područje sa kojim je emotivno povezan podnebljem i posebnim istorijskim vremenom.

Ovi printovi sadrže, značenjima bogatu metaforu oličenu u predstavama posečenih stabala koja su istina posebnog, utopljenog u opštost pojava. Prevazilaze neposrednost intimnog "bola istorije" jer  poseduju univerzalnost značenja o neuspelom uskraćivanju prava jednoj naciji na istorijsko pamćenje i kulturno nasleđe. Tišma odustaje od uloge hroničara istine "opšteg usekovanja" u istoriji srpskog naroda, opredeljuje se za aktivnog, ne samo "posmatrača" koji podstiče druge da preispitaju  tragične trenutke novije nacionalne istorije. Suprotno očekivanom događanju pesimizma, prevladava doživljaj nade. Iz svakog posečenog stabla niče novi izdanak, sudbinski određena, podneta žrtva usekovanja, ma koliko bila bolna, čini je zalogom dostojansva u trajanju jednog naroda.

Miloš Arsić