Danijel Babić, Dragan Jankov, Bojan Kiridžić - Slike
ImageLikovni salon Kulurnog centra, Novi Sad. 18. jul - 4. avgust 2011.
Na sceni je drastična promena u shvatanju slike, njene konstitucije i njene funkcionalizacije u vršnim pozicijama umetničkih aktuelnosti. Iz tog aspekta ovu postavku je moguće videti i shvatiti kao svojevrsnu reakciju. Jer, Danijel Babić, Dragan Jankov i Bojan Kiridžić - svaki s pozicija sopstvenog subjektivističkog stanovišta, obraćajući se istorijsko-umetničkim uzorima, nastoje da klasičnim slikarskim postupcima komentarišu i filozofiraju stanje slike.Image

Dragan Jankov Danijel Babic

Bojan Kiridzic Dragan Jankov

Danijel Babic Bojan Kiridzic

Koncepcija citiranja motiva iz istorije umetnosti u delima savremenih umetnika je latentno prisutna tokom celokupne umetnosti XX veka, tačnije od ranih kubističkih "upotrebljavanja" crnačke skulpture i od nadrealističkih korišćenja motivskih fragmenata iz prošlosti slikarstva... No, tokom "umetnosti osamdesetih", u vreme transavangardnog "novog slikarstva" metod "citata" je promovisan kao legitimni postupak u okviru koncepta tzv. slikarstva memorije. Naime, u atmosferi pomerenih i uzdrmanih vrednosti u svim oblastima življenja, umetnici su pokušali da u istoriji umetnosti nađu značajne i validne oslonce za funkcionalizaciju vlastitih iskaza.

Taj postmodernistički princip i postupak ima svoju funkcionalizaciju i aktuelnom trenutku. Specifični umetnički "pogled u nazad" danas se primenjuje iz istih razloga kao i ranije: (tranziciona) kriza je učinila sve kriterijume još labilnijim, nesigurnijim i manje značajnim. Zapravo, tranziciono društvo je skoro brutalno zanemarilo dosadašnje kriterijume vrednovanja, ponajpre podcenivši neke od najznačajnijih dometa ljudskog stvaralačkog duha... Uz to, u vremenu smene vekova i milenijuma, odvija se dinamični tranzicioni proces unutar same umetnosti - ka novim medijskim, kompjuterskim, elektronskim slikama... Aktuelna umetnost nam nudi uglavnom nerukotvorene slike. Tehnicistički i tehnološki karakter tih slika je na izuzetno visokom nivou. Tako ostvarene slike upravo tim uznapredovalim tehnološkim osobenostima prevazilaze predhodni prevashodno dokumentaristički smisao fotografije i filma: slika više nije potvrda realnosti nego je sama izvor jedne nove drugačije, virtuelne stvarnosti - i: nepostojeće realnosti... Danas nam se sve češće prezentuju nerukotvorene slike za koje smo sigurni da prolaze kroz kompjuterske procesore i sve manje smo uvereni da su nealijenirani plod umetnikove osećajnosti... No: tamo gde je taj proces intimnog doživljaja i tehnologijske realizacije usklađen - ostvaruju se vredni dometi tipičnog ovovremenskog duha i senzibiliteta.

Bilo kako bilo, na sceni je drastična promena u shvatanju slike, njene konstitucije i njene funkcionalizacije u vršnim pozicijama umetničkih aktuelnosti. Iz tog aspekta ovu postavku je moguće videti i shvatiti kao svojevrsnu reakciju. Jer, Danijel Babić, Dragan Jankov i Bojan Kiridžić - svaki s pozicija sopstvenog subjektivističkog stanovišta, obraćajući se istorijsko-umetničkim uzorima, nastoje da klasičnim slikarskim postupcima komentarišu i filozofiraju stanje slike. Pri tome - ovde se ne radi o oslanjanju na aksiomatske vrednosti iz prošlosti da bi se iznašao validan iskaz danas, nego se radi o svojevrsnom subjektivističkom poređenju, o nekakvom tihom i svesnom filozofiranju, ali i o svojevrsnom ispoljavanju pojedinačnih stvaralačkih senzibiliteta trojice umetnika okupljenih selektorskom idejom Maje Erdeljanin, urednice galerijskog programa...

U dosadašnjem slikarskom opusu Danijela Babića citati iz istorije umetnosti, često su "upotrebljavani" iz najrazličitijih koncepcijskih razloga. Na ovim svojim novim slikama Babić motive iz preistorijske i staroegipatske umetnosti nastoji da "upotrebi" na ovovremenski način, koncipirajući ih poput bilborda ("Nefertiti"), grafita ("Venus of Willendorf”) ili neonske reklame ("Cow from Lascaux"), ni jednog trenutka neprikrivajući utisak kompjuterskog "redizajniranja" citiranih motiva. Ovo jednostavno i čisto slikarstvo poseduje svoju značenjsku slojevitost. Jer, Babić nije tek oduševljeni i zaneseni ljubitelj pred velikim uzorima. Naprotiv, on je slikar apsolutno svestan svoje misije, stvaralac koji nastoji da pojednostavljenim plastičkim konceptom usloji značenje naslikanih prizora, izvanredno poštujući osnovne principe te slojevitosti kroz realizaciju sadržaja, plastičkih odnosa i filozofsko-poetskih značenja svojih umetničkih poruka.
Dragan Jankov se bavi citatom - bez citata! U karakterističnim motivima figure u eksterijeru i enterijeru, on "prikazuje" svoje junake - Gogena, Maljeviča, Šumanovića... I njegov Gogen je zagledan u prirodu; a Maljevič pred belim platnom razmišlja o crvenom kvadratu... Uz to, Jankov se poput Šumanovića, oduševljava Šiđankama... Ovde se ne radi o jednostavnom aproprisanju i cititranju naslikanih motiva, nego o svojevrsnoj primeni i upotrebi umetničkih ideja. Jankov ništa ne citira ali zasigurno razmatra taj čudesni odnos istorije umetnosti i savremene slike iz kojeg klasika progovara jezikom savremenosti. Ili, jednostavno, slikar Jankov svojim delom reafirmiše snagu, značenje i filozofiju umetničkih poruka iz prošlosti ostvarenih jezikom likovnosti i pikturalnosti, onim jezikom čijem savršenstvu teži upravo - Dragan Jankov.

Najnoviji ciklus slika Bojana Kiridžića, uključuje i pojedina ostvarenja koja se motivski oslanjaju na poznate slike iz istorije umetnosti. Na ovoj izložbi Kiridžić izlaže "Prolećenu romantiku" slikanu po kompozicijskom rasporedu Botičelijeve slike, te "Bečki poljubac" iniciran remek delom Gustava Klimta. Renesansni obrazac je Kiridžić tek ovlašno evocirao, tihim ali uzbudljivim ekspresivnim crtežom i koloritom. Pridodati motiv bicikla - preuzet iz umetnikovog predhodnog ciklusa - daje apsurdni šarm ovoj slici, razotkriva jedan specifičan odnos prema velikom nasleđu kojim se delo velikih predhodnika koristi u ovovremenske svrhe... Neobičniji odnos prema uzoru Kiridžić manifestuje u slici inspirisanoj Klimtovim "Poljupcem". Samo diskretna naznaka dve zbližene glave upućuje na osnovni sadržaj. U skoro apstrakcijskoj Kiridžićevoj slici ubedljivi koloristički detalj (sukcesivno islikani crni, zlatni i beli pravougaonici) čine da se u ovoj slici "prepozna" atmosfera tog Klimtovog remek dela, ali i čitave slikarske epohe secesije u kojoj je slika nastala, pa čak i pretpostavljenih Klimtovih uzora i citata atmosfere vizantijskih ikona ili ravenskih mozaika...

Sava Stepanov