Dušanka Botunjac, tepiserije u galeriji "Boško Petrović" na Petrovaradinskoj tvrđavi
ImageNOVI SAD. Likovna poetika Dušanke Botunjac, u osnovi tradicionalna, po prirodi romantičarska, jeste u stvari posledica vrlo rano definisanog stava ove autorke prema tapiserijskoj umetnosti. Sedamdesetih godina prošlog veka, kada je još u toku studija prepoznala potrebu za ozbiljnim istraživanjem upravo u tapiseriji, ovaj likovni medij jednako je zanimljiv, atraktivan i izazovan i umetnicima i umetničkoj javnosti, delom zahvaljujući pomacima i iskoracima učinjenim upravo tih godina na globalnom planu, koji su sve sugestivnije zagovarali odvajanje od klasičnog poimanja ovog umetničkog izraza. Izložba može da se pogleda od 30. septembra do 30. oktobra 2011.Image

Image 

Formulisanje načela savremene tapiserije značajno je odredilo traženje treće dimenzije, koja načinje nov problemski odnos prema manipulaciji sa prostorom kao integralnim delom tapiserijskog dela. Uzročno-posledičnim sledom nameću se do tada atipični materijali (sisal, kudelja, kučina...), po svojoj strukturi neobično grubi i rustični, kojima se svesno bežalo od glatke fakture vune ili svile, a postizala drugačija vizuelno-taktilna svojstva.

U zahtevnom i trajućem procesu umetničke individualizacije, Dušanku Botunjac su upravo takvi iskoraci prema novom opredelili ka vraćanju tradicionalnim vrednostima klasične tapiserije. Razlog tome mogao bi biti i svojevrstan otpor prema pomodarstvu i previše eksploatisanom i potencijalno epigonskom uticaju modernog izraza Magdalene Abakanovič, Jagode Buić i umetnika sličnih aspiracija, koji su novim postulatima postupno gradili estetiku savremene tapiserije. Strah od pristajanja na takvu vrstu likovnosti, koja bi mogla voditi ka unificiranom umetničkom razmišljanju i depersonalizaciji stava, autorka je znalački iskoristila kao izazov posebne vrste, osvešćujući nameru da  klasičnom u tapiseriji da novo značenje. Tkanjem na razboju, klečanom tehnikom, prirodnim materijalima, dvodimenzionalnim likovnim rešenjima i potenciranom figuracijom ona se svesno odriče svakog pomodnog eksperimentisanja, verujući u trajanje izvornih vrednosti tapiserije, istovremeno gradeći specifičan i prepoznatljiv rukopis u tkanom likovnom jeziku.

U pokušaju razumevanja i problematizovanja porekla ideja i stavova Dušanke Botunjac, od presudnog značaja svakako jeste njena posebna senzibilisanost ka umetnosti tekstila i prirodi vunene niti kao instrumentu kojim materijalizuje svoju umetničku misao. Nezaobilazan trag nedvosmisleno upućuje na okruženje koje je i kao umetnika formiralo, sa dugom i jakom tkačkom tradicijom, pre svega referentnom sa foklornom baštinom, u kojoj je otkrivala nove i osavremenjene pristupe istraživačkom postupku u smislu tehničkih mogućnosti tkanja:
"...Prateći svoj umetnički kredo, biram kompleksniji put stvaralačkog čina da prema likovnom predlošku stvaram strukturu uz pomoć tankih vunenih niti, gradeći ravnu površinu finim minucioznim preplitanjem u klečanoj tehnici. Na taj način stvaram raster različitih valerskih vrednosti, grafičkim principom dobijajući iluziju volumena, prateći figurativnu formu svojih likovnih rešenja. Moj sledeći izbor bio je izvođenje tapiserija isključivo prirodno bojenom vunom, sa minimalnim kolorističkim akcentima. Do svih potrebnih valerskih vrednosti vune dolazim kroz proces pripreme njenim vlačanjem i upredanjem... Zadnjih godina posvećena sam tehničko- istraživačkom činu u iznalaženju novih izvođačkih mogućnosti. Na svojim poslednjim tapiserijama pošlo mi je za rukom da u sistemu klasičnog tkanja, klečanom tehnikom, po principu pirotskog ćilima, izvedem tapiserije koje su dvostrane, nemaju naličje, a u toku tkanja pojam vertikalnog reza, rešme, iskoristim kao novu osmišljenu komponentu i plasiram je kao granicu u građi površina sa mozaičkom strukturom. Na taj način zbog svoje dvostranosti i rešmi tapiserija dobija mogućnost i izmeštanja u prostor tako da postaje njegov integralni deo i čini dekorativni transparentni pano..."

Rafinirana obojenost tapiserija Dušanke Botunjac sasvim je u skladu sa njenim tematsko-motivskim aspiracijama: ostajući dosledna figuraciji u prikazima antropomorfnih i floralnih motiva, u svojim kompozicijama obraća se drevnosti koju nalazi u autentičnim rimskim mozaicima (inspirativna blizina arheološkog lokaliteta Felix Romuliana kod Gamzigrada), grčkoj i rimskoj mitologiji i vizantijskoj raskošnoj umetnosti. Delikatnim crtežom objašnjene forme, smeštene u uravnoteženu i promišljenu kompoziciju, svojom gracijom – bez suvišnih detalja i nepotrebne koketerije - uvode u romantičarsko raspoloženje vremena davne velike umetnosti.

Goranka Vukadinović