Ivan Mišić, plakati u Kulturnom centru Novog Sada
ImageNOVI SAD. Ivan Mišić (1987, Kruševac). Diplomirao je na Filološko - umetničkom fakultetu u Kragujevcu, na odseku za grafički dizajn kao student generacije. Master studije grafičkog dizajna završio je na istom fakultetu. Bavi se grafičkim dizajnom, crtežom, ilustracijom i digitalnom grafikom. Izložba može da se pogleda do 5. decembra 2011. godine.Image

Image Image

Osvrt na rad mladog umetnika, dozvoljava nam da prodremo u jedan ozbiljan i vrlo uobličen opus, kakav se retko može sresti na sceni današnje mladje generacije. Celokupan način rada, kao i tematika, ukazuju na ozbiljnost i likovnu tačnost, koju je Mišić vrlo smelo ukorporirao u svoje plakate i idejna rešenja. Posmatranjem svakog dela ponaosob, može se vrlo lako ustanoviti princip i cilj obrade i sprovodjenja umetnikovih zamisli u delo. Sveden kolorit, jednostavnost dimenzija, i dobar odabir fonta, upućuju posmatrača u jedan vrli pogled na umetnost, i njeno oblikovanje.

Zanimljivo je i to što je Ivan za većinu svojih plakata kao temu koristio dramu, tragediju, i to kroz analizu ljudske psihologije ličnosti, prikazujući različite ekspresije lica, obličja i silueta. Kroz ovakav pristup, može se uočiti Mišićevi osvrti na onu stranu realnosti, koju su pisci i dramaturzi proteklih stoleća svojim pisanim delima nametali ljudima, ne bi li ikako sagledali gorčinu ljušture koju uporno sve jače stežu oko sebe. Ivan, na jedan malo drugačiji način, pokušava da današnjici ukaže na istu tu opnu koja ni malo nije iščezla. Dakle, Ivan svojim radom na neki način, nastavlja borbu koju su mnogi heroji prošlosti vodili.

Šekspirova dela se često uzimaju kao tematika plakata. Ivan, je izabravši tragedije kao što su Magbet, Otelo, Hamlet ili Titus Andronikus, opet oživeo mirise izdaje, prevare, samoće, ropstva... udubljivanje u umetnikove radove predstavlja i upuštanje u otkrivanje jedne vrste teške egzistencije, depresije uznemirenosti i straha, koja se nalazi u osnovi svakog društva.

Današnjica preti dekadencom, preti povlačenjem u neku vrstu „antiumetnosti“ koja recimo nije ni nalik onoj  antiumetnosti koju je sobom nosio dadaistički pokret sa početka dvadesetog veka. Umetnost današnjice ne obiluje ovakvom dozom svesnosti, ovakvom umetnošću koja predstavlja i odluku, ideju i koncept, kakvom se Ivan Mišić bavi. On svoje radove neumitno i neosporno dovodi, unošenjem onih sitnih niti koreknosti, do najvišeg stupnja likovnosti i umetničke materije.

Nijanse sivila, na crnoj pozadini sa crvenim primesama krvave krune, minuciozno poručuju na tišinu zatrovane samoće, koju sobom nosi Kamijeva teška drama Kaligula. Kroz portret čoveka u borama i ožiljcima, može se sagledati zadah nečovečnosti, mir bez radosti, prezir do smrti. Ovim plakatom Ivan dočarava suštinu cele drame, i to prikazujući samo portret čoveka koji se davi u sopstvenoj nadmenosti i bolesnoj ravnodušnosti, ubijajući ljude iz razloga što nisu slobodni. Prikazati dubinu fabule i suštinski problem društva, na samom plakatu, takodje je umeće.

Dakle, ceo ovaj skup radova Ivana Mišića ukazuje na jednu vrstu autohtone verzije onog tipa slike, koja se može utemeljiti u vezi umetnosti i psihoanalize. Svojim talentom i predanošću Ivan ostvaruje rešenja, koja se ubrajaju u vrsne postulate u svetu grafičkog dizajna, u svetu ideja, slika, jednom rečju u svetu velike imperije umetnosti.

Aleksandra Stolić