Skulpture Diane Vuković u galeriji MAS u Odžacima
ImageODŽACI. Galerija "MAS", Studija za multimedijalnu umetnost, predstavlja od 19. do 29. maja 2012. skulpture Diane Vuković. Diplomirala je skulpturu na Umetničkom Univerzitetu u Filadelfiji. Diane je američki doseljenik koja živi i radi na Balkanu od 2007. Njeni radovi se bave temama kulture i tradicije koja umire zbog modernizacije. Diane koristi blato i pronađene materijale u svojim skulpturama i instalacijama.Image

Image

Još od vremena kad sam bila na fakultetu, u srcu sam nosila razmišljanje o tome kako okolina i objekti u našoj sredini definišu i utiču na nas kao pojedince – na primer, korišćenjem prašine iz mog doma da bi napravila gnezdo prikačeno na moje telo ili autoportret od smeća koje se gomilalo u mom podrumu. Kad sam se doselila na Balkan 2007. godine, ove ideje okoline/individue su dobile potpuno novi oblik. Postala sam svesna duboko ukorenjenih tradicija oblasti i kako one direktno utiču na ljude.

Kao Amerikanku, ove tradicije me fasciniraju. U Americi – zemlji koja nije ni 2,5 veka stara – cela naša kultura je proizvedena: Mekdonald, šoping centri, praznici koje su izmislile kompanije za proizvodnju čestitki, čak su i supkulture brendirane. Priznajem da sam zavidna na tradicijama, kulturi i shvatanju nacionalnog identiteta koji ljudi ovde imaju. Ali sam takođe svesna i da su sve ove stvari u riziku od nestanka. Mlađe generacije su sve više opsednute zapadnim idealima i tradicija se gubi pred modernizmom. Za nekoliko generacija, hoće li Balkan biti samo još jedna Amerika sa brzom hranom koja nadvladava tradicionalni roštilj, a veliki korporativni šoping centri uništavaju male prodavnice u kojima vas pozdravljaju sa "Dobar dan komšija"?

Moji prošli radovi su se bavili ovom temom umiruće kulture – kao što je groblje za simboličke mrtve ptice, stavljanje kipova mrtvih riba u fontanu ispred Titove bivše kuće i performans "Urbani pastir" gde sam okupljala "ovce" kroz grad u znak odgovora na kritični manjak pastira na Balkanu. Iako su se ovi projekti graničili sa mračnim temama, zauzimaju komičan pristup: smejući se našim problemima činimo ih lakšim za savladavanje.

Verujem da bi umetnost trebala biti dostupna svima, ne samo eliti i liberalnim tipovima koji često odlaze u galerije. Kad stavite umetnost u galeriju, u suštini "propovedate učenima" – odnosno, delite ideje sa ljudima koji slično misle. Umetnost postaje vredna tek kad njena poruka može dostići široku masu raznovrsnih ljudi i omogućiti im da razmišljaju drugačije ili postanu svesni. Zato stavljam moje projekte na javna mesta, često bez dozvole. Tada ne moram ni da se oslonim na potvrdu galerije da bi moja poruka dostigla ljude. Osećam se nagrađenom da vidim reakcije baka, dece, poslovnih ljudi i drugih prema mojim umetničkim instalacijama. Sumnjam da razumeju pozadinske ideje stvaranja dela, ali kako je rekao Jozef Bojs, "Umetnost ne postoji da bi se razumela, jer u tom slučaju ne bi trebala da postoji". Da pojačam ideju dostupne umetnosti, radije radim sa jeftinim, lako dostupnim materijalima kao što je blato iskopano u mojoj bašti.

Projekat "Selo moga svekra" izranja iz moje duboko ukorenjene želje da u Srbiji načinim dom i postanem deo kulture, ali i iz moje tuge proistekle iz saznanja da stvari koje volim u ovoj zemlji polako dolaze do ivice uništenja. Stvaranje "sela" na tradicionalni način kućicama od blata i slame pomaže mi da se saživim sa stvarnošću. Kad pogledam ovo selo, ne mogu da ne budem tužna. Iako je stvoreno mojim rukama, selo je svet u koji nikad neću moći ući – kao što nikad neću u potpunosti moći ući u kulturu i tradicije moje usvojene zemlje. A ove kulture i tradicije tako brzo nestaju da bi ih svi mogli izgubiti.