Anatomija privatnosti Milorada Krstića
ImageNOVI SAD. Likovni salon Kulturnog centra Novog Sada predstavlja od 23. jula do 17. avgusta 2012. izložbu Milorada Krstića (1952, Dornberk, Slovenija). Nagrade: "My Baby Left Me" - Srebrni medved na Filmskom festival u Berlinu 1995, Najbolji prvi film na festival u Annecy-u 1995, "Das Anatomische Theater" -  MIFA nagrada za Najbolji interaktivni projekt na festival u Annecy-u 1999, NOVAKOM nagrada 2000. Projekat u toku: "Ruben Brandt" – celovečernji animirani film.Image

Image

Paralelno sa grandioznim likovnim ciklusom "Anatomski teatar", posvećenim 20. veku, njegovoj istoriji i umetnosti, političkim zbivanjima i vodećim ličnostima, civilizacijskim tekovinama i fenomenima, krvavim revolucijama i ratovima, a sve u likovnom ključu citata iz domena moderne umetnosti, dadaizma i nadrealizma, Milorad Krstić je stvorio i poseban, manji opus posvećen portretima. Radi se o delima najintimnijeg karaktera: Krstićevim autoportretima i portretima životne saputnice Radmile.

Ciklus slika sa temom autoportreta otkriva nam najneobičnija lica i asocijacije samog autora koji inspiracije i citate nalazi u još ranijim slikarskim periodima; kod Lipija, Bronzina, Rembranta, Domijea, ali i u moderni kod Man Reja, navlačeći začuđujuće maske, stavljajući se u neobične kontekste šivaće mašine, karte sa nagom pikovom kraljicom, časopisa za modernog muškarca "Lui". Radi se opet o svojevrsnom "Anatomskom teatru" ali lične i porodične intime, punom simbola i neobuzdane mašte, veštih montaža i citata. Pritom autor pokazuje svoju već poznatu virtuoznost crteža, i veštinu transformacije slikarskog i grafičkog medija, sa inkorporiranim fotografijama, u digitalni print.

U drugom ciklusu, posvećenom Radmili, mašta i simboli još su razigraniji i bogatiji. Varirana ali prepoznatljiva figura ove žene se na neobjašnjive načine kreće po naslovnim stranicama kultnih magazina "Njujorker", "Alpinist" i "Der Šturm", pojavljuje se udvostručena i utrostručena demonstrirajući bogatstvo i slojevitost ličnosti, čas je sa maskom, erotično pružena po krevetu, čas sa robotom, jede jabuku sa tri ruke, na televiziji gleda demonstracije na Vol stritu, vešto puca na gangstera, ili mazi mačku... Sve su ovo prilozi anatomiji privatnosti, teatra intimnosti Milorada Krstića, koji ni u jednom trenutku ne gubi inspirativni naboj, tehničku perfekciju, istančan ukus, a sve u stilu i duhu anatomskog teatra proteklog veka koji služi kao fon ovih neobičnih scena i zbivanja.

Andrej Tišma