Umetnost koja hoda
ImageMeđu tri slikara koje najviše cenim u Novom Sadu je i jedna slikarka - Milica Mrđa Kuzmanov. Ona je prepoznatljiva i neponovljiva ne samo po onome što slika, već i kao ličnost, koja uz slikarstvo izvodi performanse, vodi grupu "EX NIHILO", izdaje istoimeni časopis, piše, stvara video radove i instalacije, pravi umetničke objekte od pruća, vune i drugih prirodnih materijala, radi tapiserije, odevne predmete, duboreze, ogromne crteže... A ovim kao da još uvek nije sve rečeno o njoj. Jer sama Milicina pojava, ponašanje, nadahnut, poetski, često ekstatičan govor, čine od nje same umetnički objekat, umetnost koja hoda.

O Milici mogu argumentovano da govorim, jer njen rad pratim prilično dugo, od njenih prvih pojavljivanja na javnoj sceni, o čemu svedoči i moj novinski prikaz od pre petnaest godina "Novi impulsi", koji stoji na samom početku spiska Milicine bogate bibliografije. Sve što ona radi, a bavi se raznorodnim medijima i materijalima, potiče iz istog jezgra, a to je duboka i tesna povezanost sa prirodom, narodnim običajima i tradicijom. Milica je sva sazdana od narodnih verovanja, bajalica, paganskih običaja, ritualnog plesa i narodnih zanata. Savremena Akademija, gostovanja po svetu, elektronski mediji koje ponekad koristi u svome radu, nisu narušili njeno prirodno, emotivno i uvek pomalo u trans zaronjeno biće.

Trebalo ju je samo videti u programu posvećenom godišnjici novosadskog dadaizma, koji je sama organizovala, kada se valjala po mokroj ulici i lizala blatnjave nagorele papire, ili kada je u katakombama Petrovaradinske tvrđave izvodila ritualni ples izgovarajući automatske tekstove, i kada se u ^elarevu zavlačila u duboke hazarske grobove pokušavajući sa Hazarima da uspostavi duhovnu komunikaciju. Slične rituale pod zajedničkim nazivom "Obredi tela i zemlje" uradila je i među rimskim iskopinama na lokalitetu Sirmijuma i u pećini Beli majdan na Fruškoj Gori. Ovakvi radovi nisu puke poze ili afektiranja, već duboki i iskreni činovi posvećenosti, koji veoma sugestivno deluju na publiku, upravo zato što su izvedeni srcem.

Milica je takođe slikala raznim pigmentima u prahu po površini Dunava, zatim i po svome nagom telu, polivala se žitom i vinom, sve to u raznim prilikama. Ostavlajala je tragove svojih stopala umočenih u boju na dugačkim belim trakama papira, slikala je i dlanovima, ostavljala belege na različitim mestima, često u otvorenom prostoru. Pružala je svoje dugačke trakaste slike po travnjacima, po zidinama Tvrđave, po holu Akademije... Dakle Milica je jedna nesvakidašnja slikarka, koja slikanje shvata veoma široko, kao trag o svome postojanju, kao beleg sopstvene aktivnosti u ambijentu, svedočanstvo dijaloga sa prirodom.

^ak i kada radi klasične slike, Milica Mrđa Kuzmanov polazi od sasvim neobičnih povoda i koristi nesvakidašnje postupke. Ranijih godina je na površine platna ubacivala male predmete, skulpturice, koje su njene slike činile reljefnim. Za tim je počela da slika na reljefima koje dubi u drvenim pločama, što spojene u nizove čine podloge za nanošenje boja. To su geometrijski radovi, čistih površina, proistekli iz određenih konceptualnih polazišta, i svaka slika, mada apstraktna, ima svoju priču iz realnog života. Naime, njeni dugi oslikani duborezi nastali su kao posveta određenim ličnostima, umetnicima iz zemlje i sveta sa kojima je uspostavila prisne odnose i sa kojima održava korespondenciju. Brojna pisma, fotografije, crteži tih autora koje čuva, poslužili su kao polazište za ove slike na dasci islikane jajčanom temperom, prastarom tehnikom kojom se ikone živopišu. One ponekad podsećaju na ogromne muzičke partiture nekog savremenog kompozitora, sa brojnim vertikalnim i kosim crticama, stilizivanim simbolima, trouglovima, kvadratima. Mada apstraktno i naizgled dekorativno, ovo slikarstvo je bazirano na vanestetskim i vanlikovnim kategorijama, kakve su mentalne veze sa pojedinim ličnostima, čime Milica uspešno proširuje medij slikarstva. Rađene klasičnim, čak drevnim tehnikama kao što su duborez i jajčana tempera, ove kompozicije slikarstvu daju savim novo značenje i smisao.

Milica je oduvek oko sebe okupljala brojne mlade umetnike, u svojoj performativnoj grupi "EX NIHILO", u svojoj privatnoj školi crtanja, a sada i kao asistent na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Trudila se svesrdno da na njih prenese to svoje bezgranično nadahnuće i slobodu izražavanja. Međutim, retko ko od njih je uspevao da je sledi, a verovatno je to i nemoguće. Nadajmo se, zato, da će Milicino jedinstveno zračenje u novosadskom podneblju još dugo pomerati granice mogućeg, u korist kreativnosti i slobode.

Andrej Tišma
maj / jun 1998.