Zoran Vučković - Slike, crteži, akvareli |
Mali likovni salon, Novi Sad. Novembar 2005. Zarad ostvarivanja namere krajnje, Zoran Vučković, računajući na izvesne "nesavršenosti" oka i recepcije, činioce, elemente i ukupne događaje (materiju) komprimuje i centrira u ravni slike, tako da je doživljavamo kao konvencionalnu kompoziciju. Postupci da se, na p r i v i d i m a "nepodnošljivih olakosti", formiraju slike i opusi, proistekli su iz snažnog poriva za ostvarenjem dela sasvim određenog vida i emanacija u odnosu na spoljni svet i one koji ih posmatraju... Konkretno, pri transkribovanjima pojava, predmeta i pojmova u sliku, Zoran Vučković, savršeno sigurnom rukom, dakle h o t i m i č n o , tvori infantilna prikazanja i šarmantne "naherenosti" nečeg što bi se, eventualno, moglo podvesti pod modalitete reinterpretiranog ili prizvanog neoenformela. Difuzori i izmaglice akvarela, gvaševa, prljavo bele tempere, grafizama i izfingiranih apcisa i ordinata izvučenih olovkama, smeštaju Vučkovićeve kompozicije u predele bez gravitacija, vremena i strogih gabarita po dijagonalama B X A. Preciznije tumačeći, to što bi trebalo da jeste gabarit, prenosi se u kategoriju u k u p n o s t i (podrazumevajući signature, potpise autora i sve što u istom fonu vidimo), tako da koegzistenciju boje, spletova, belina i perforacija iskustveno čitamo kao čvrsto vezanu kompoziciju. U istom redosledu, nagovestili bismo i problem recepcije ravni u Vučkovićevim slikama... Naime, posredstvom iluzije da čitav kompozicioni mobilijar (boja, grafitom iscrtani končići, fleke, gradacije i zgrafiti) zaronjen pluta u nekom fluidu, na p r v i pogled stvara nedoumicu o hijerarhijama planova, šta je ispred i iza, odnosno, gde su centri drame koja se tu i pred nama, očito odvija! Dakle, zarad ostvarivanja namere krajnje, Zoran Vučković, računajući na izvesne "nesavršenosti" oka i recepcije, činioce, elemente i ukupne događaje (materiju) komprimuje i centrira u ravni slike, tako da je doživljavamo kao konvencionalnu kompoziciju. Na kraju, po osnovi izloženih dokazivosti, proizlazi da je, zapravo, surovo - racionalna suština apstrakcije ( ! ) hotimično suspendovana, naizgled infantilnim obrazom i žovijalnim vibracijama onog što mislimo da smo frontalno videli. Lazar Simonović |