Časopis Nova misao (Novi Sad), broj 16
ImageU životu kakav je ovde, može se opstati, samo ako čovek sve što se pojavi, iskrsne, smesta pretvori u bajku. Ovom rečenicom, rukom pisanom, na stranici jedne sasvim obične sveske, datiranom, 27. april 1996, završava Radni dnevnik, Judite Šalgo.Image

ImageŽivot kakav je ovde. Ovde na zemlji, plošnoj, ravnoj, blatnjavoj, zaklopljenoj tamnim oblacima, omeđenoj sivim horizontima, zarumenjenoj krvavo, ozeleneloj od gneva... Ili?

Ili, život kakav je ovde bio, u zapisu pribeleženom pet godina ranije u istu svesku: Zašto je nama ovde zauvek uskraćen život, uskraćena umetnost, lepota, radost stvaranja? "Barselona" (hit grupe Queen) je erupcija života. Životodavnog zvuka, nebo bučno i srećno naspram našeg krvavog pakla i buduće nesagledive trajne duboke i egzistencijalne, fizičke bede.

Ovde, to je tada bio jedan grad koji se zaledio i pretvorio u smrt; ovde, to su njegove ulice kojima hodaju mračne senke zločina, jedan grad koji napao samog sebe i koji te više nikad neće voleti.

Dakle, ono što se pojavi, ono što iskrsne, kao ekser na putu, treba smesta, ne dozvoljavajući mu nikakav pokret, ni u vremenu niti u prostoru, ne časeći časa, pretvoriti u njegovu suprotnost, u njegovu ne-stvarnost, u njegovo ne-mesto.

Ovde to je zapravo Svet koji je postao neprijateljski. Svet u kome više ne stanujemo ljudski. Ovde, dakle, nikako ne može biti samo ovde, već, svuda je ovde i uvek je ovde.

Ali mora li biti zauvek?

Naš svet uopšte nije tako složen kako tvrde oni koje hoće da osiguraju njegovo ovekovečenje, napisao je Alen Badiju. Kako tvrde oni koji se opiru pretvaranju sveta u bajku.

Naprotiv, naš svet je vrlo jednostavan, s jedne strane on je danas neprekidno širenje kapitala omogućeno apstraktnom homogenizacijom koja se zove novac. Sve što kruži svodi se na novac, i obratno, kruži samo ono što vredi kao novac. S druge strane, postoji proces fragmentacije na zatvorene identitete i kulturalistička i relativistička ideologija.

Badiju će reći: Ništa nije tako podložno tržišnom investiranju, ništa nije podesnije za izmišljanje novih oblika monetarne homogenosti, nego što je neka zajednica i njena teritorija, ili što su njene teritorije. U istinitost ovog iskaza ne treba posebno ubeđivati nikog ko se barem jednom ozbiljno zapitao šta se to nama ovde događalo devedesetih.

Da bi ovakav Svet bio ovekovečen, odnosno da bi opstao kao ozbiljna i konačna suprotnost bajci on mora prvo ubiti procesualnost istine. Istina nije kovani novac pa da je predajete iz ruke u ruku, da je izgubite i ponovo nađete, to je znao još i stari Hegel. Ako je istina proces, ona je jedinstvena i uvek se iznova otkriva. U tom otkrivanju možemo se služiti mnogim procedurama: od umetnosti, ljubavi, nauke i tu nema nikakve hijerarhijske linije.

Ali ovekovečeni Svet koji neće u bajku zameniće umetnost za kulturu, nauku za tehniku a ljubav za seksualnost. Kultura – to je kultura separatnih grupa koje naravno ne mogu međusobno da komuniciraju stvarajući univerzalne vrednosti.  Kao što ljubav više nema svoje teritorije niti svog jezika, tako ni umetnost više ne može da procesuira istinu već samo da referira na neke od brojnih kulturalnih grupa i podgrupa.

Kuda ćemo mi iz ovakvog Sveta i kako ćemo ga pretvoriti u bajku? Čini se da nam se jedan put ukazuje u Badijuovom ponovnom obraćanju Apostolu Pavlu ka pesniku i misliocu Događaja (drugi put bi bio nikad snimljeni Pazolinijev film Sveti Pavle (San Paolo) u kome je Pavle viđen takođe kao pesnik revolucionar, ali kao Pesnik poput Pazolinija).

O kom to događaju peva/propoveda Pavle? Samo o jednom jedinom: o Uskrsnuću /Vaskrsnuću Tela.

Ako Hrist nije vaskrsao, uzaludno je naše propovedanje, uzaludna je i vaša vera. (Korin, I.15.14.)

Pavle naprosto gestom utemeljenja smatra jedan subjektivni i nemogući Događaj koji ne zavisi niti od zajednice, niti od istorije, niti od vere i njega uzima kao kamen temeljac univerzalnog preobražaja tog fragmentarizovanog sveta koji ne želi u bajku.

Samo Nemogući Događaj može roditi Stvarnu Bajku.

Da bismo opstali mi a ne svet kakav je ovde moramo potražiti taj nemogući Događaj, to nemoguće preobraženo Telo.

Ideja. (Koju nam nudi Judita Šalgo na 88. stranici već pominjanog Radnog dnevnika):

Opis poljupca koji traje jedan život; od prinošenja olovke hartiji kao usana usnama.


Mirko Sebić,
glavni urednik