Umetnost pokreta u prostoru praznine
ImageKnjiga Nataše Teofilović "Umetnost pokreta u prostoru praznine" višestruko je korisna za studente kompjuterske grafike i animacije i uopšte, ljubitelje digitalne umetnosti. Bez suvišnih reči objašnjeno je najvažnije. Saznajemo da su tehnologija i umetnost dva lica istog digitalnog medija.Image

ImagePred čitaocem je sjajna knjiga Nataše Teofilović poetičnog naslova "Umetnost pokreta u prostoru praznine". Sintagma "umetnost pokreta" govori o proširenom značenju medija umetnosti kinematografske animacije – koji je, ne napunivši ni 100 godina, smelo kročio u novu sferu digitalnih medijskih izazova. Drugi deo naslova, "prostor praznine", izraz koji nas pomalo i uznemirava, predstavlja Natašin poligon za istraživanje, proučavanje i umetničku igru. Ta praznina predstavlja "virtuelni prostor", novostvoreni zagonetni svemir u koji je čovek kročio paljenjem prvog monitora koji je pre pedesetak godina prikazao jednostavna geometrijska tela zarotirana "unutar" kompjutera.

Tadašnji vojni računari veličine nekoliko soba neuporedivo su bili slabiji od današnjeg mobilnog telefona koji svako može da poseduje.

Nataša Teofilović je dete digitalnog doba, bila je svedok rađanja digitalnih komunikacija i usput postala njihov nerazdvojni deo. Odlučivši da postane istraživač novootkrivenog nepoznatog terena, kao što su nekada istraživane nepoznate džungle Afrike, lukavo je načinila svoje virtuelne replike, i poslala ih kao izviđače u neistraženi virtuelni prostor. U prvom izviđanju one nisu otišle daleko, prvo su oprezno ispitale prostor iza ekrana, ispipale okvire tog portala koji vodi u drugu dimenziju i kuckale po staklu sa druge strane "ogledala".

Prolaženjem iz ekrana u ekran pokušale su da ostvare kontakt sa ovim svetom i svojim kreatorom, ispitale su sve mogućnosti i kombinacije u okviru prostora omeđenog monitorom, a koji se preklapa sa enterijerom sobe.

U sledećoj ekspediciji, Natašini virtuelni izaslanici ponašali su se slobodnije i otišli mnogo dalje. Ovog puta oni su trčeći koracima merili nove prostore, izvan omeđenog galerijskog prostora. Njihova virtuelna tela, ovog puta nevidljiva, nalazila su se negde "na spratu", iza ili ispred zidova galerije, a mnogo dalje na istoku, pela su se uz neobične digitalne toteme i nestajala u nebu.

Natašini umetnički projekti veoma su specifični i lični, čak pre možemo reći da predstavljaju izuzetak nego tipičan medijski primer virtuelnih karaktera (običnom korisniku virtuelnog prostora prvo će pasti na pamet anime ili dečiji likovi, superheroji ili pseudomitološki karakteri iz kompjuterskih igara). Ipak, Natašini karakteri, koji u drugom radu čak gube i svoju prividnu materijalnost, pokazuju do koje mere se može ići daleko u promišljanju digitalnih karaktera. Njeno umetničko delo i uspeh u međunarodnim okvirima ozbiljna su referenca koja njenim pisanim rečima daje ubedljivost i težinu.

Knjiga Nataše Teofilović "Umetnost pokreta u prostoru praznine" višestruko je korisna za studente kompjuterske grafike i animacije i uopšte, ljubitelje digitalne umetnosti. Bez suvišnih reči objašnjeno je najvažnije. Saznajemo da su tehnologija i umetnost dva lica istog digitalnog medija. Spoznajemo dobre i loše strane svakog od njih – učimo kako združiti tradicionalnu i kompjutersku animaciju, zašto digitalni karakteri mogu da nam izgledaju hladno i odbojno, kako se, korak po korak, mogu izraditi i na pravi način primeniti. Svaki detalj je podrobno opisan, objašnjen i dokumentovan, a svaki važan pojam pažljivo je definisan, što ovu knjigu čini odličnim udžbenikom za predmete koji proučavaju umetnost i tehnologiju kompjuterske animacije, digitalnu tehnologiju, istoriju i psihologiju medija i mnoge druge, a naročito one eksperimentalne, koji sintetišu više medija: multimedijske, interdisciplinarne ili takozvane hibridne medije. Bogat spisak literature i rečnik stručnih termina učiniće ovu knjigu često konsultovanim priručnikom.

Unapred rezervišem deo tiraža za moje studente!

Rastko Ćirić