Đorđe Stanojević - Slikarstvo zemlje u Galeriji SULUV
ImageNOVI SAD. Galerija Saveza udruženja likovnih umetnika Vojvodine predstavlja od 19. novembra do 1. decembra 2012. predstavlja izložbu Đorđa Stanojevića (1974, Osečina). Diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Nagrade: najbolji vizuelni identitet Srbije i nagrada na IV jugoslovenskom bijenalu mladih. Bavi se teorijom umetnosti, piše kritiku i eseje.Image

Image

Image Image

Veoma davno, kaže jedna legenda, kada su prvi ljudi pitali zemlju šta je ona, onda je ona odgovorila da je niko i ništa, ali ako je obrađuješ i uzmeš u ruke, onda je sve što želiš. U srednjem veku se verovalo da pisanje knjige, stavljanje slova u redove, jeste oranje. Ovo navodim povodom jednog koncepta koji je posvećen zemlji.

Svi smo mi napravljeni od zemlje na kojoj smo rođeni i nosimo sve njene osobine. Ona, kao medijum, ima ogromnu snagu. U sebi nosi istoriju, psihologiju i egzistencijalnost određenog prostora. Ja slikam taj prostor na kome živim u njegovom totalitetu. Slikam ga njegovim sredstvima. Zato koristim balegu, blato, plevu... Sve one materijale koji nose životnu ergonomiju tog prostora.

Kada kažem slikam, podrazumevam sva sredstva koja baštini savremena umetnost, od najklasičnijih do najsavremenijih iskustava. Izbor materijala mi je od presudne važnosti. Oni su mahom ti koji u sebi nose egzistencijalnost konkretnog prostora.

Proces nastanka radova je dug. Odvija se isto onako kako se u prirodi smenjuju godišnja doba ili onako strpljivo i sporo kako drvo ili čovek raste. Posmatram kako ti radovi nastaju. Oni su uvek iznenađenje i za mene i za posmatrača. Trudim se da ne slikam prirodu, već kao priroda. Od nje učim proces stvaralaštva, spontan i iznenađujući.

Rudimentarnost, životnost i insistiranje na elementarnom, ključni su konceptualni okviri u kojima se kreće moja umetnost. Jozef Bojs je koristio termin pralikovnog. Za njega je to nešto neizdiferencirano i haotično, kao maslac ili filc, što postoji u čoveku kao energija i što želi da se izrazi.

Zemlja u svom prirodnom obliku ključni je element koji se provlači kroz skoro sve moje radove. Ona je stvarna i ne može se kopirati, simulirati ili napraviti. Upravo u toj činjenici leži njena snaga.

Ja baštinim način izražavanja ljudi sa ovih prostora. To je oblik nemuštog čitanja zemlje kroz znake urezane na oruđima i oružjima. Jer mi na ovim prostorima nismo imali priliku da prođemo kroz klasične periode umetnosti i da formiramo jasnu estetiku. Istorija to nije dozvoljala. Ratovi su sekli čitave generacije, čiji su naslednici uvek počinjali sve iz početka. Kultura, estetika i civilizcijski nanos iskustava je uvek bio kratkog veka i veoma brzo nestajao u krvavim ratovima. Način izražavanja je sirov i čvornovat, ali veoma živ.

Smatram da je jedina šansa mog istraživačkog rada jedna neestetizirana i“nekulturna” umetnost. Umetnost koja nastaje od života koji je veoma surov i snažan. On drhti, boji se, čvornovat je, ali je veoma vitalan. On u sebi nosi energiju jednog drveta koje trpi sva godišnja doba, koje nikada nije savršeno i tehnološki ispravno, ali je živo i prelepo.

Đorđe Stanojević