Stedelijk muzej otvoren posle šest godina
ImageŠiroko priznata kao jedna od najvažnijih zbirki moderne i savremene umetnosti i dizajna u svetu, zbirka Stedelijka obuhvata više od 90.000 radova iz perioda od 1870. do danas, a uključuje slikarstvo, vajarstvo, film i video, instalacije, radove na papiru, knjige o umetnosti, fotografije, grafički dizajn, primenjenu umetnost i industrijski dizajn.Image

Image

Image

Najobimnija holandska kolekcija moderne i savremene umetnosti se nalazi u Muzeju Stedelijk. Kolekcija je od osnivanja 1874. i prvih 20 godina je bila izložena u Rijks Muzeju (Kraljevskom Muzeju), a 1895, iste godine kada je održano i prvo bienale u Veneciji, kolekcija je preseljena u novu zgradu. Muzej je 1954 dobio aneks u vidu eksperimentalnog modela muzejske zgrade: čuveno Sandbergovo krilo o kom su se vodile polemike. Krajem devedesetih je doneta odluka o renoviranju i gradnji novog aneksa. Radovi su započeli 2006 i Stedelijk je uz prisustvo holandske kraljice Beatrise posle šest godina ponovo otvoren 23. septembra 2012.

Zbirku vizuelne umetnosti čine radovi Amsterdamske škole, De Stijl-a, Bauhausa, nemačkog ekspresionizma, suprematizma, Cobra, apstraktnog ekspresionizma, pop, minimalizma i post-minimalizma, konceptualizma i arte povera. Stedelijk drži ključne radove umetnika kao što su Piet Mondrian, Theo van Doesburg, Kazimir Maljevič, Wassily Kandinsky, Charley Toorop, Marc Chagall, Ernst Ludwig Kirchner, Henri Matisse, Karel Appel, Asger Jorn, Jackson Pollock, Barnett Newman, Willem de Kooning, Robert Rauschenberg, Ellsworth Kelly, Andy Warhol, Ed Kienholz, Roy Lichtenstein, Donald Judd, Bruce Nauman, Sol LeWitt, Walter de Maria, Mario Merz, Robert Ryman, Richard Serra, Georg Baselitz, Joan Jonas, Lawrence Weiner, Hanne Darboven, Martin Kippenberger, Mike Kelley, Marlene Dumas, Rineke Dijkstra i mnoge druge.

Dizajn zbirku, čine radovi Gerrit Rietveld, Gijs Bakker, Jan van der Vaart, Tapio Wirkkala, Josef Hoffmann, Lisbeth Oestreicher, Marcel Breuer, Tadanori Yokoo, Richard Hutten, Marguerite Wildenhain-Friedländer, Ingo Maurer, AM Cassandre, Ettore Sottsass i Sheila Hicks.

Zbirka Grafičkog dizajna sadrži više od 20.000 plakata, uključujući i radove istaknutih dizajnera kao što su Willem Sandberg, Wim Crouwel, Anthon Beeke i Walter Nikkels.

Image

Image

Susret sa Saškom

Stigao sam do Stedelijka putem pored kanala, kroz park i pored bivšeg konzervatorijuma. Prilično je opasno prelaziti široku ulicu sa posebnim trakama za automobile, tramvaj i bicikliste. Naročito su opasni biciklisti, za koje sam stekao utisak da nemaju pojma gde idu ali im je važno da što brže voze. Svakako, treba sačekati zeleno svetlo za pešake uz koje se čuje zvuk sličan drvenim klepalima ("simandro") koja se koriste za poziv na molitvu u hramovima na Svetoj Gori. Pomislio sam: evo idem u hram umetnosti. Imao sam dogovor da se ispred ulaza nađjem sa Saškom. Skrenuo sam levo i stigao.

"Stedelijk" se izgovara stedelik i znači gradski. Bio mi je najdraži amsterdamski muzej zbog prisne i otvorene atmosfere i nadam se da je ta atmosfera sačuvana posle renoviranja. Jedva čekam da ponovo uđem. Ranije se ulazilo sa druge strane, a na ovom mestu je bilo Sandbergovo krilo kroz čije velike staklene zidove se sa ulice mogao videti deo kolekcije. To je čoveka mamilo unutra kao kolači u izlogu poslastičarnice. U prozorima se ogledao Amstrdam i refleksija grada u pokretu se mešala sa umetničkim eksponatima. I spolja, i iznutra mogao si da posmatraš umetnost i svakodnevnicu grada istovremeno. Pomalo mi je žao što toga više nema. Sada je na tom mestu kafe sa pravim kolačima u izlogu i ulaz u prostrani hol novog aneksa koga Holanđani popularno zovu kada.

Stalna kolecija je u prizemlju istorijske zgrade gde su izloženi radovi iz perioda 1850-1960. U sobama vlada prisna interakcija. I pored velikog broja posetioca različitog uzrasta, mahom Holanđana koji su dugo čekali otvaranje, kretanje kroz muzej ne prestavlja nikakav problem. Ne mogu da se otmem utisku da učestvujem u nekoj vrsti plesa koji se odvija između eksponata i posetioca. Kao da su i eksponati dugo čekali da ponovo budu viđeni, izgleda da se i oni raduju. Kada neko priđe sasvim blizu slici, razmišljam odakle ta privlačnost? Kakav je to magnet? Da li je to slično odnosu između leptira i cveta? Ljudi prilaze slikama da ih vide izbliza kao leptiri koji dolaze da se obogate nektarom ljudskog duha. A kad se izađe iz muzeja, ulazi se u onu istu svetlost sa slika i slike ponovo ožive.

Image
 
Paclite Summit

Moj boravak u Amsterdamu se približavao kraju. Uputio sam se u Stedelijk da ponovo pogledam kolekciju radova iz perioda s početka 20 veka. Hteo sam pažljivije da pogledam nemački ekspresionizam, ruski konstruktivizam i suprematizam. Padala je kiša pa sam obukao novu jaknu, packlite Summit serije. Lagana je, dobra ventilacija i štiti od kiše i vetra. Na putu ka muzeju prošao sam kroz Vondel park, posmatrao drveće, bicikliste, klupe, travu, pse koji su zaista lepo vaspitani, različite ptice, među kojima i priličan broj papagaja.

Stigao sam u muzej i uputio se kroz veliki hol, pravo pa desno. Taj deo kolekcije se nalazi u prizemlju staroga dela zgrade muzeja i radovi su izloženi u malim prostorijama, živahne ali tople i intimne atmosfere. Bilo je toga dana prilično mnogo posetilaca. Potrebna je određena tehnika i fleksibilnost, elastičnost, da bi se moglo približiti eksponatima, a pri tome ne dodirnuti nikoga. To jest, nikoga ne gurkati. Ja lično imam tehniku manevrisanja koja je mešavina neke vrste obuke iz vojske JNA i Thai Chi okretanja oko sopstvene ose. Iako je jakna Gore-tex, to jest dobro diše i dobra je ventilacija, počela je da mi smeta. Postajalo mi je sve toplije. Setio sam se da u džepu imam kesu iz nekakvog prethodnog shopinga, tako da, umesto da jaknu nosim pod rukom, u ruci, na ramenu ili slično, mogu da je smandrljam u kesu i da nosim kesu i tako je daleko zgodnije za nošenje. Primakao sam se sredini prostorije gde je jedino bilo mesta za taj manevar i u nekoliko poteza skinuo jaknu, kao što sam i planirao, smandrljao je u kesu, zadovoljan svojom snalažljivošću i sa olakšanjem. Dok sam se time bavio, primetio sam da je moja aktivnost ipak privukla pažnju nekolicini ljudi koji su umesto eksponata posmatrali mene, to jest pratili moju aktivnost. Mislio sam, mozda je šuškanje bilo razlog tome, kao šuškanje u bioskopu ili možda čista znatiželja. Nastavio sam sa obilaskom i pogledao to što sam hteo i posle nekoliko dana otputovao iz Amsterdama.

Nekoliko nedelja kasnije, po povratku u Novi Sad, svratio sam kod druga na Telep. Bio sam u istoj jakni packlite. Jeste, i toga dana je padala kiša. Videvši kako sam smandrljao jaknu na sofu pored sebe, drug mi je pokazao kako se jakna zapravo pakuje. Dizajnirana je tako da se presavije na nekoliko segmenata, slično kao košulja sa rukavima i spakuje se u sopstvenu kapuljaču i čak se i uzica za podešavanje veličine kapuljače pretvori u neku vrstu ručke. Tada sam se setio situacije iz Stedelijk-a i onih nekoliko ljudi koji su me posmatrali dok sam smandrljavao jaknu u shoping kesu. Možda su svi oni znali kako se pakuje, a nisu mi rekli. Eto Zapad! Otuđeni ljudi. Ispao sam amater, kako me je nazvao drug sa Telepa, a mislio sam da sam se vešto snašao.

Posle toga je prošlo nekoliko meseci i hteo sam da napišem nešto o poseti muzeju u Amstersdamu. I odjednom, sinulo mi je! Ljudskost su delovi svemira spakovani u formu čoveka. Umetnik zapakuje ljudskost u formu umetničkog dela. Zadatak posmatrača je da poseduje znanje kako da raspakuje umetničko delo tj. ono što umetničko delo nosi u svojoj formi. Tako dolazi do procesa univerzalne spoznaje i samospoznaje. Svaka situacija je kao velika kružna slika slikana peskom u raznim bojama.

SAGA Press za Art magazin