Jelena Trpković - Kolaži
ImageLikovni salon Kulturnog centra, Novi Sad. April 2005.
Relativno ujednačeni poredak šahovskog tla na kolažima Jelene Trpković, daje impuls jasnoći metafore o neidentifikovanoj zoni oslonca, i to je global prostorne "nigdine" prepuštene trenucima prošle i sadašnje nužnosti u kojoj se zatiče njen kolažirani svet.Image



Poznati kolažisti u novijoj umetnosti poput Marksa Ernsta, Pikasa, Braka, Ivana Tabakovića su u vidno polje nazvano slikom unosili najrazličitije materijale, prizivajući time nove senzacije za suštinu "nove likovnosti". Njihove su se različite poetike zasnivale metodološki u dva pravca: "spajanje nespojivog" sa stanovišta samog materijala, i drugo, stvaranje prizora "nove začuđenosti" sa stanovišta kreativne kombinatorike sa autentičnim vizijama novostvorenog sveta slike.

Za razliku od njh, Jelena Trpković, je stvorila svoj svet kolažnog prizora koji se metodski zasniva na principu "slučajnih susreta nepoznatih" u poznatom prostoru. Suštinski, takav vid njenog polazišta u promišljanju prizora kolažnog prostora, znatno je bliži montaži filmske slike godarovskog tipa, u kojoj ona želi da u datom zatvorenom prostoru zaokruži celinu "filmske priče" ne ostavljajući ni jedan detalj da "visi" u nekomunikabilnoj vezi sa celinom njenog kolažiranog kadra. Iako su njeni detalji, po pravilu veoma različiti po vrsti, poreklu, nameni, prostomo - vremenskoj relaciji, kao neka vrsta svesnog raskoraka između zbilje i mogućnosti, u njenim kolažima je uvek sačuvan legitimitet određenih ideja u određenom prostoru. Tehnički besprekorno, poput intarzije uklopljeni isečci sa doslikanim ili docrtanim detaljima, taj disparatni svet bića, predmeta i prostora je čudesno pripitomljen u svim razlikama sa kojima su "sa različitih strana" ušli u sistem njenog kolažnog prizora.

Sve te kvalifikative uslovljava zatvoreni prostor, koji bi se u klasičnom slikarstvu nazvao enterijerom i to u najvećem broju njenih radova. Time se, bez obzira na sve tipske oblika živih i neživih kodiranih formi stvorio jedan čudesno oprirođen "porodični krug"u vizuelnom sadejstvu i izrazu predstavljenih stvari, figura i prostora. Time je kolaž Jelene Trpković sa elementima enterijernih stanja egzistentno objedinjenih formi, osnažio kao svojevrstan refren stalno osluskivanog eha nedavno minulih dogadaja, ili nostalgično sećanje onih koji su se dogodili nešto ranije. U svakom slučaju to je "urbani kolaž" mišljenja, življenja i dozivljavanja jedne dobro poznate zbilje, koja neće da se ponaša dokumentarno - hroničarski, nego vidom vizuelnokreativne metafore.

Tu je negde i napred postavljeno pitanje shvatanja smisla, onoga što osvetijava umetnost proteklog XX veka i naslućuje vreme životne i umetničke zbilje na početku XXI veka. U slučaju postavljenog pitanja smisla u kolažnom shvatanju sveta i prirode Jelene Trpković, sve bi se moglo sabrati u jedni reč u opštem značenju - nezaborav. To je uverenje u autentičan doživljaj i izraz, koji ne želi priziv parole o prolaznosti i samozaboravu ili o navijačkoj strasti prema onome što je život neočekivano doneo. Zato je stanje njenog kolažnog izraza, na granici neočekivanog sna, koji je takođe nepredvidljiv, ali dobro zapamćen i jasno iskazan. Samim tim se nameće jedan ključan termin u značenju jasnoće lika u prostoru i čitljivost značenja u različitim odnosima figura, predmeta i prostora, kao sugestivna veza o značenjima prošlo - sadašnje. Celina njenih kolaža može se sagledati vidom selektivnih sećanja u osluškivanju protoka vremena.

Da bi se konsekventno pratili logizmi forme i sadrzaja u "spajanju nespojivog" kakav je kolaž i po svojoj definiciji, u kolažnom mišljenju Jelene Trpković lucidno je izbegnuta literarna nota u vizuelnom kazivanju. Dominantno mesto u odgonetanju značenja forme i sadržaja je prepušteno i prevedeno u smisao vizibilno - sugestivnih pretpostavki o mogućnostima drugih značenja a ne ilustrativno - literamom objašnjenju slike. Takvo osluškivanje protoka vremena, nije lišeno pratećeg zvuka nostalgije, prisećanja na neke dogadaje i vreme koji su nastali bez naseg pitanja. U tom smislu je i potreba Jelene Trpković, da u nekim slučajevima "vreme zameni prostorom", nekim licima i događajima. I zato, skoro bez izuzetka, do na kome se odvija celokupan život je u nekoj vrsti unifikovane anonimnosti u vidu sahovskog polja. To je metafora istovrsnosti tla na kome se mogu događati sve kombinacije ali se ono samo ne menja. Njeno do u vidu šah - polja, nije ono polazište na kome je Vermer gradio iluziju dubine prostora svojih enterijera, sužavanjem crno - belih kvadrata u sve usitnjenije rombove koji se kao takvi transformišu idući u dubinu prostora, sve suženiji i umanjeniji. Relativno ujednačeni poredak šahovskog tla na kolažima Jelene Trpković, daje impuls jasnoći metafore o neidentifikovanoj zoni oslonca, i to je global prostorne "nigdine" prepuštene trenucima prošle i sadašnje nužnosti u kojoj se zatiče njen kolažirani svet.

Kosta Bogdanović
(izvod iz predgovora kataloga izložbe)


Jelena Trpković je rođena u Zemunu. Fakultet likovnih umetnosti i poslediplomske studije završila u Beogradu. Radi kao docent na Katedri za crtanje Akademije umetnosti u Novom Sadu. Izlagala više puta samostalno. Učestvovala je na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu.