Monografija Emerika Feješa
ImageMonografija je objavljena u okviru programa izdavačke delatnosti Muzeja savremene umetnosti Vojvodine i pruža mogućnost novog i drugačijeg iščitavanja rada Emerika Feješa u kontekstu umetnosti dvadesetog veka u Vojvodini.Image

Image

ImageU nizu umetničkih pojava, koje se mogu definisati kao važne za formiranje umetničke scene u Vojvodini posle Drugog svetskog rata, najčešće se pominju sledeće: umetnost akcionista i dadaista iz perioda dvadesetih godina dvadesetog veka, marginalna ili autsajder umetnost, visoki modernizam u periodu između pedesetih i sedamsedetih godina kao i eksperimentalna neoavangarda šezdesetih. U jednom dinamičnom periodu, kakav je period ranih pedesetih godina u multikulturalnoj sredini kakva je vojvođanska, kao jedna izolovana pojava nastaje i razvija se slikarski opus Emerika Feješa.

Posmatranje umetničkog opusa Emerika Feješa, kao primera naivne umetnosti, bio je pristup "primeren vremenu u kojem je ovaj umetnički pokret posmatran kao "alternativa otuđenom građanskom profesionalizovanom modernizmu ili ekskluzivnim radikalnim modernizmima i neoavangardama" (Miško Šuvaković, Umetnost XX veka u Vojvodini: kontradikcije i hibridnosti umetnosti XX veka u Vojvodini, iz: Evropski konteksti umetnosti XX veka u Vojvodini, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2008, 178), a istaknuti kritičari Dimitrije Mića Bašičević i Oto Bihalji Merin aktivno zastupali ideju o ravnopravnoj poziciji ove grupe umetnika sa dominantnom akademskom umetnošću.

Međutim, argumentovanim se ispostavlja posmatranje umetnosti Emerika Feješa kao zasebne pojave u okviru modernističkog slikarstva na našim prostorima. Njegove kompozicije prikaza arhitekture gradova teoretičari opisuju kao modernističke (M. Šuvaković, Naivna umetnost: izvornost, ideologija i tržište, u: Istorija umetnosti u Srbiji XX vek, II tom: Realizmi i modernizmi oko hladnog rata, Orion Art, Beograd, 2012, 762). Kod Feješa je izrazita geometrizacija izvedena preciznim linijama i jasnim bojama što je još jedan elemenat modernističkog u njegovim slikama.

Ako posmatramo umetnost u duhu reči Oto Bihalji Merina: "... njeno (naive – prim.au.) postojanje učvršćuje u nama ubeđenje da tiho rastenje njenih bezazlenih travki i maštovitih cvetova može biti sačuvano i u klimi optičkih aparatura i kibernetskih tvorevina." (Oto Bihalji Merin, Primitivna, narodna i naivna umetnost, u: Jedinstvo sveta u viziji umetnosti, Nolit, Beograd, 1974, 263), Feješ se može opisati kao osvežavajuća slikarska pojava pogotovo danas u eri performansa i video umetnosti.

Opisivano je često Feješevo slikarstvo kao primitivni ekspresionizam. Ekspresija izvire iz njegovih boja i obrisa građevina koje Feješ izuzetno precizno i posvećeno iscrtava. Urbani motivi najčešći su motivi u njegovom opusu i stoga se sreće još jedan termin u opisu njegovog slikarstva a to je "urbani pejzažista". Fascinira posmatrače ali i kritiku još od same pojave ovog slikara njegova posvećenost arhitekturi i to gradova koje sam nije ni video. Feješevo oko je lepotu tih građevina videlo na razglednicama i ta je lepota za njega nepresušan izvor inspiracije. Iako smo upoznati sa arhitekturom Venecije, Firence, Pariza, Beča, Minhena, Budimpešte, Moskve, Vašingtona, Kaira i mnogih gradova, na Feješevim slikama ta arhitektura nas iznova zadivi a i podseti na lepote njenih linija i struktura. Iako je slikareva logika pri isrctavanju ovih slika geometrijska, oseća se snažan emotivni pristup toj naizgled ne-emotivnoj, hladnoj tematici. Upravo u tome, po mom mišljenju, nalazi se izrazita vrednost ovog slikarstva.

dr Ivana Bašičević Antić,
iz teksta monografije

Emerik Feješ (1904, Osijek). Rođen je kao deveto od četrnaestoro dece u porodici Stefanović. Godine 1918. porodica menja prezime u Feješ. Otac mu je bio zanatlija i od njega je Emerik naučio da pravi dugmad i češljeve te je veoma rano počeo da radi da bi doprineo izdržavanju porodice. Kasnije je menjao zanate kojima se bavio i od kojih se izdržavao, kao i gradove u kojima je živeo, radeći u fabrikama u Zagrebu, Beogradu, Mariboru, Osijeku, Celju, Puli, Pešti i Nađvaradu. Usled bolesti, astme i išijasa, koji su ga često "vezivali" za krevet, Feješ rano odlazi u invalidsku penziju. Ono što je predano mogao da radi, i u takvim uslovima, bilo je slikanje. Strast kojoj se posvetio od 1949. pa do smrti 1969. Kritičar Dimitrije Mića Bašičević je video radove Emerika Feješa na izložbi amaterskih umetnika Vojvodine u Subotici 1955. i nakon toga, 1956. organizovao ovom slikaru prvu samostalnu izložbu u Zagrebu. O ovom slikaru piše i Oto Bihalji Merin svrstavajući ga u vrhunske umetnike naivne umetnosti.