Slike Dragoslava Višekrune
ImageNOVI SAD. Mali likovni salon Kulturnog centra Novog Sada predstavlja od 22. aprila do 11. maja 2013. slike Dragoslava Višekrune. Njegove slike, koje pripadaju uslovnom ciklusu "Bi linija", nastajale su u kontinuitetu tokom minulih desetak godina, predstavljajući ubedljivo realizovane plastičke celine izvedene u duhu stabilne tradicije apstrakcije. (Miloš Arsić)Image

Image

Zasnovane su i na iskustvima slikarstva koneceptualističkog karaktera koje uvažava izazove i zahteve stroge, u osnovi, analitičke, izrazito funkcionalne likovne strategije u realizaciji predstave/predstavljenog. Zagovaraju modele transcendentnog reda unutar strukturalnih jedinica prostora kojima se nagoveštava uvek dinamičko kretanje materije. Time se postiže vizuelna efektnost spoljašnjih redova slike kao, uostalom očekivane, uzdržane atraktivnosti strogih geometrijskih odnosa. One, pre označavaju nego što tradicionalno predstavljaju intrigantne semantičke stupice postavljene nedovoljno pažljvom "posmatraču". Primetna enigmatičnost tih, izrazito pikturalnih ali i uslovnih prestava, svedenog repertoara različitih modela znakova, podrazumeva konstantno traganje za smislom "metafizičke lepote apstrakcije". Realizovana, svedena polja predstavljenog (znaka kao predstave i nje kao kompleksnog znaka) uvek nešto znače, ponekad i neposredno označavaju. Podjednako su zasnovana na precizno određenim plastičkim znakovima, svejedno da li skrivenim ili transparentnim, koji dobijaju karakter primarnih jedinica slike.

Stroga organizacija plastičke celine slike, koju čine precizno određeni odnosi strukturalnih tokova u izazovu geometrijskog polja kvadrata, upućuje na varljivost racionalnog, jasnog stava o predstavi apstraktne slike koja problematizuje značenje sistema vizuelnih opsena-skrivalica. Slika je prvenstveno shvaćena kao autonomni vizuelni događaj čija značenja ulaze u područja neizrecivog, u oblasti tajanstvenih nagoveštaja i nagađanja o smislu njihove egszistencije. Zahtevaju od "izabranog posmatrača" znatnu emotivnu angažovanost, usredsređenost, misaonu spekulativnost i nadasve kontemplativnost da bi se odgonetnuli događaji u spoljašnjim slojevima "fasadne strukture" slike koji posredno ukazuju na, samo slikaru važna, značenja celine organizovanih, uzdržano pikturalnih senzacija. Iz tih razloga, slikar se odlučuje za uslovni metod userdištavanja značenja, odnosno za poseban vid "prekrivanja" primarne semantičke celine, podjednako u dominantnim sivim površinama i u jednom, ipak parasistemu (sistemu u nastajanju) linija koje nagoveštavaju nastanak određenih znakova koji pre zamagljuju neposrednost značenja nego što pružaju mogući odgovor na postavljenu "semantičku zagonetku".

U osnovi tih, nikada dokraja formulisanih zahteva koje slikar podjednako postavlja sopstvu sebe i sopstvu drugih, nalazi se namera istovremenog skrivanja i otkrivanja skrivenog sebe. Pre svega, sopstvenih tajni i, posebno, određenih, izrazito personalnih dilema o "događanjima destrukcije" i moralnom sunovratu u zbilji sopstvenog vremena koji ga onespokojavaju. Izbegava drastične, naglašeno dramatične odnose u sistemu apstraktne predstave, ali to nije ravnodušnost, još manje bespomoćnost pred kontroverznim izazovima trenutka. Nije reč o prisilnoj pomirenosti već o dubokom proživljavanju životinih okolnosti i posledicama događaja o kojima može da razmišlja, da ih tumači, da ih preispituje ali na koje ne može da utiče, ni da ih menja. Svestan je i siguran da može, upravo onim, transcendentnim duhom slike, metalnim sjajem uzdržanog kolorita, dramatičnom igrom uskomešanih linija i izrazito personalnim znakovima, takođe, apstraktnog karaktera osnovnog vizuuelnog sklopa, da izrazi svoj ali i naš doživljaj jednog posebnog trenutka vremena u kome zajednički učestvujemo i o kome na dva, uslovno različita, načina svedočimo.

Pretežno konceptualno shvaćene i realizovane, korišćenjem iskustava siromašne umetnosti, slike Dragoslava Višekrune predstavljaju apstraktne, uvek likovne celine u kojima je primarna plastička radnja istovremeno i zagonetni, provokativni događaj koji traje u emocijama drugih. Izmeštene su iz značenjske očiglednosti "prepoznavanja" prvog plana neposrednih vizuelnih udara u drugi plan slike, u njeno strukturalno jezgro naseljeno čvrstom "masom linija". I upravo one predstavljaju esencijalnu odliku njegovog slikarstva, neposredno ukazujući na važnost ritma i ritmovanja. Ritam koji je najčešće slobodan (apstraktan) ali ponekad i "uobličen" (konkretan, aluzivnog karaktera), pre izrazito naglašen nego uzdržan, shvaćen je kao kompleksni, univerzalni znak koji ne imenuje već naznačavanjem oživljava, na simbolički način, primarni događaj slike. U površnskom, fasadnom strukturalnom polju, dominantni su funkcionalni personalni znakovi (intenzivno obojeni kvadrati, trouglovi, pravougaonici) koji diskretnim označavanjem potvrđuju, jezikom slike neiskazana, njena osnovna, donekle skrivana značenja konstantnog nespokoja ali i bez namere da budu (pre)formulisana u neposredni iskaz. Samo nazivi tih slika konceptualne provenijencije (Dah iz apsoluta, Emanacija duha, Retro instrument, Walt D/Walt V) pružaju uslovni, metaforički ključ kojim se mogu da razreše semantičke enigme njegovih slika, da se one razmuju, emotivno prihvate i protumače kao specifično, sopstveno saznanje o uzbuđujućim karakteristikama stvarnosti našeg vremena.

Miloš Arsić