Prvi ovogodišnji Salon Muzeja primenjene umetnosti posvećen je novim ostvarenjima Leonore Vekić, vizuelne umetnice i docentkinje na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Na samom početku svog umetničkog puta Leonora se opredelila za nove tendencije u tapiseriji usmerene ka "novome ključu" i ka upotrebi plastične materije koja je pojam tapiserije učinila krajnje fluidnim. U svom radu autorka  koristi niti i preplete od najlona, plastike, žice, recikliranog materijala, ritmički ih usložnjava i gradi strukture apstraktnih kompozicija.

Na ovoj izložbi, istražujući uzajamni odnos pozitivnog i negativnog prostora, umetnica je izložila četiri instalacije velikih dimenzija i radove manjeg formata koji muzejski prostor preobražavaju u vidljivo-nevidljivi lavirint. Transparentnost je postignuta čipkastim "prepletajem" prirodnih i sintetičkih materijala (papir, pamuk, folije za plastifikaciju, sintetički tekstil) čedno belih tonova. Crvene "niti", kao Arijadnin konac, posetioca vode od "Sa druge strane...", "Najteže je bilo postoći lakoću", "Krugova", "Kada bi srce imalo krila", suptilnih ženskih likova oblikovanih od izheklanih šustikli... do zanosne "kiše" crvenih "latica", Allure.

U tekstu za katalog izložbe Vesna Pavićević ističe da "radovi Leonore Vekić predstavljaju sintezu njenog stava prema životu, memoriji, ženskom identitetu, i, kako ona kaže, "nečemu što nosimo u sebi, a stalno ga tražimo". Čipka, po njenom mišljenju, simboliše senzualnost, luksuz, nevinost, krhkost, ranjivost, nesigurnost identiteta. Kroz model čipke umetnica govori o subjektivnosti, porodici, sećanjima, statusu žene, svom svetu."