Mihailo Stošović - Skulpture
ImageBEOGRAD. Galerija "Progres" predstavlja od 11. do 20. jula 2013. skulpture Mihaila Stošovića (1971, Beograd) pod nazivom "Seme stvaranja". Rođen je u porodici sa višedecenijskom tradicijom u obradi kamena. Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu studirao je u klasi prof. Slobodana Savića na odseku za restauraciju i konzervaciju skulpture od kamena.Image

Image

Može se reći da se Mihailo Stošović, vajar mlađe generacije, gotovo izdvaja iz naše tekuće vajarske produkcije svojim jedinstvenim i vrlo suženim vajarskim afinitetom. U tematsko predmetnom smislu  njegovo opredeljenje poprima karakter fiksacije. Ta fiksacija dobija težinu iskrene emocije, gotovo zaljubljene vezanosti. Naime o čemu se radi...?

Osnovno i bezmalo isključivo vajarsko polazište njegovih skulptura su sferoidne, elipsoidne i  jajolike  forme. Među nabrojanim osnovama oblik kugle ipak preovlađuje. On, pošavši od njih, daljim relativno slobodnim oblikovanjem stvara svoju transponovanu vajarsku, umetničku kreaciju. Posle svega rečenog shvatamo i da nije slučajno, već vrlo osmišljeno i razložno celu izložbu nazvao "Seme stvaranja" i to u smislu uvek novog, neprekidnog  rađanja. A mi verovatno svi znamo da su nabrojani oblici simboli plodnosti i rađanja.

Kugla kao praoblik i kosmički oblik neodoljivo privlači Stošovićevu vajarsku pažnju, ne samo svojom potencijalnom vitalnošću, nego i savršenstvom i lepotom svog oblika. Od Rudolfa Arnhajma, preko Pavla Vasića i brojni drugi teoretičari forme slažu se po pitanju te savršenosti.

Ako razmišljanje o umetnosti pored ostalog neminovno vodi i ka pronalaženju  porodičnih srodnosti, onda nas navedeni Stošovićev afinitet vodi ka Dušanu Džamonji, France Rotaru, Ani Bešlić, donekle i Otu Logu ali uz podrazumevanje da vajarske forme navedenih vajara imaju različite problemeske i oblikovne tretmane. Ali najdalju srodnost ili poreklo Stošovićevih formi možda treba videti u  njegovom ranom periodu naglašenog afiniteta za temu ženskog tela. U traženju unutrašnjih veza, najlogičnoje praishodište je u oblapornosti i vitalizmu žene. Pa zar nije, setimo se, samo žensko telo kroz istoriju umetnosti postajalo simbol rađanja i plodnosti zbog vizuelnih i erotsih svojstava žene: oblina sedalnih mišića i bokova, trbuha i dojki koji su u direktnoj asocijativnoj i reminiscentnoj vezi sa sferoidnim formama kao sibolima ploda i plodnosti. Setimo se samo u vezi ovog razmišljanja čuvene praistorijske skulpture "Vilendorfske  Venere". Od simbola plodnosti ali i naglašene erotike česta tema Stošovićeve skulpture su ženske usmine. A ako se vratimo opet kosmičkim, simboličkim, ali i realnim konotacijama:

Zar nije i samo sunce, kao izvor svog života jedna ogromna usijana kugla?!

Prema podelama i formulacijama H. Velflina  Mihajlova skulptura pripada delima zatvorene a ne otvorene forme; njene forme su zaobljene, zgusnute, zatvorene u sebe, u unutrašnji prostor svoje mase i volumena, njene konture i profili  nisu sasvim mirni, ali i ne iskoračuju mnogo u spoljašnji prostor. Njihova gibanja, talasanja, brazdanja, izvijanja, nabiranja, uvrtanja, nadimanja su uglavnom, osim nekoliko izuzetaka, blaga i površinska. Ne ugrožavaju već prate koherentnost sferoidnih, eliopsoidnih ili jajastih osnovnih masa, a glavne energetske silnice oblika uglavnom su konveksnog a ne konkavnog dejstva. Kanali, useci i žljebovi na površina manje više svojim oblicima i kretanjem prate  taj oblik osnovne  mase. Samo dve tri skulpture iskaču stilski iz "zatvorenog kruga" Stošovićevog  afiniteta, kao: "Usnuli Vitez", "Seme Templara" i "Talas večnosti" koji je izveden po porudžbini u javnom prostoru. I u njima je autor ostvario nadprosečan umetničko izražajan domet.

Zbog navedenih formalnih, oblikovno strukturalnih obeležja Mihailo Stošović radi uglavnom u kamenu, po svojoj prirodi najadekvatnijem i plemenitom, klasičnom materijalu. Pored svojstava prikladnih  za obradu tih  formi, odabrani materijali poseduju, uglavnom, veliku lepotu i po sebi. Na spisku materijala je čitav niz različitog, ali i srodnog kamena: karara statuario, maljat, venčac, sivac, ropočevo, visočica, kastaljan, tašmajdanski, prokupački peščar i drugi.

Autor u radno stvaralačkom postupku uvek krene od crteža za koji se ne vezuje strogo; pusti da ga kamen i stvaralački instikt vode donekle i udrugom, izmenjenom  pravcu. Uglavnom u kamenu izvodi brzo ali, kad ne ide, ostavi komad da leži nedovršen, nekad i godinu dana, dok mu, gledajući ga, ne dođe nova inspiracija. Slično je i sa crtežom: prvo brzo skicira, pa pregledajući kasnije skice, prema odabranim radi razrađenije crteže, koji, kao što smo rekli, često nisu strogo poštovani predložci. Sve nam pokazuje da Stošovićev stvaralački postupak podrazumeva živ i dijalektički  razvojni proces.

U kontekstu prethodnog razmišljanja moramo da dodamo da je Stošović jedan od retkih primera vajara koji je prvo upoznao kompletnu prirodu razlčitih vrsta kamena kao i tehničke, praktične tajne zanata, jer je već od svoje trinaeste godine počeo da radi u očevoj kamnorezačkoj radionici, da bi se kasnije dalje edukovao na beogradskoj Akademiji primenjenih umetnosti.

Po njenim opštim formalnim karakteristikama i ekspresivnim svojstvima Stošovićevu skulpturu možemo svrstati u svetski ogranak vitalističke skulpture kako ga je prikladno nazvao Herbert Rid u svojoj "Istoriji moderne skulpture".

Mr Balša Rajčević