Zvonimir Santrač - Retrospektiva (1983 - 2013)
ImageMuzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad. 6 ─ 22. avgust 2013.
Zvonimir Santrač (1952, Pančevo). Diplomirao je na Akademiji likovnih umetnosti u Zagrebu. Specijalizaciju završio u magistarskoj radionici Krste Hegedušića. Studijski je boravio na specijalizaciji na Kolumbija univerzitetu u Njujorku. Izložba je povodom Nagrade Sava Šumanović za 2012. godinu, koja je dodeljena Zvonimiru Santraču, i potpisanog Protokola o saradnji između galerije Bel Art i Muzeja savremene umetnosti Vojvodine koji predviđa predstavljanje umetnika koji su dobitnici pomenute nagrade.ImageImage

Image

Image

Image Image

Image Image

Celokpuno dosadašnje stvaralaštvo Zvonimira Santrača karakteriše se radovima zasnovanim na jasno vidljivim konceptualnim razlozima i koncepcijskim povodima. Takav način izražavanja Santrač je započeo svojim slikarstvom još tokom druge polovine sedamdesetih godina prošlog veka. Njegov neoenformelistički stav je na samom početku osamdesetih godina iskakao iz opšteg trenda tzv. "nove slike" ali ga je tadašnja kritika bezrezervno prihvatila kao jednog od najznačajnijih predstavnika postmodernističkog slikarstva u nas. Ti rani slikarski radovi Zvonimira Santrača su iznova afirmisali ono zdravo shvatanje u umetnosti po kojemu materijal mora da odgovara svojoj istinskoj prirodi, da svoju prirodu ničim ne prikriva. U jednom zapisu, sam umetnik iznosi svoju filozofiju: "Umetnik treba da izabere materijal koju mu najviše omogućava da iskaže svoju doživljajnost i to tako što će njegova intervencija u materijalu bilo koje vrste biti takva da materijal ne gubi ništa od svoje osobenosti i sopstvenog jezika."

Nakon slikarstva realizovanog tokom tadašnje jugoslovenske "umetnosti osamdesetih", Santrač je značajan akter i tokom epohalno krizne i fatalne poslednje decenije dvadesetog veka. Međutim, tom periodu njegove umetnosti prethodi duboka personalna kriza. Krajem osamdesetih Santrač se iznenada povlači iz umetničkog života, prestaje sa umetničkim radom. Krizne događaje u predvečerje raspada Jugoslavije doživljava traumatično: iz Zagreba se vraća u Vršac i posvećuje se poljoprivredi… Početkom devedesetih je mobilisan, a ubrzo potom i ranjen u ratu. Svi ovi događaji i doživljaji su snažno, sudbinski uticali na Santračev povratak umetnosti. Iako je ostao bez šake desne ruke – on ponovo slika. Veliki formati, snažni i debeli nanosi boje na slikama nastalim tokom devedesetih "prizvana" su iskustva i koncepti njegovog (neo)enformelističkog koncepta iz prethodne decenije. Zbog načina nastanka (slika je "pravljena", ne slikana), zbog uloge umetnikovog tela u nastajanju slike (Santrač boju nanosi rukama), zbog rudimentarnosti materije, zbog "ubacivanja" vlastitog sudbinskog iskustva – Santračeve slike/slikarstvo je poistovećeno sa karakterom i atmosferom kardinalnih devedesetih godina proteklog veka.

Zapravo, celokupno njegovo shvatanje umetnosti je zasnovano na sintezi konceptualnih i materijalnih značajki i elemenata, te na nepatvorenim osobenostima i vrednostima stvarnog materijala. Pigmenti, materija, sirovi materijali, tvari preuzete iz prirode, svakodnevni predmeti – deo su plastičkih celina njegovih slika, objekata, instalacija. Pri tome, Santrač često prihvata i primenjuje Dišanov ready made postupak, a skoro svi njegovi objekti su ustanovljeni tako da svojim izgledom potpuno pripadaju stvarnosti. Zbog toga je njegov Balkanski voz sudbine (1996) – verovatno centralni umetnički rad čitave srpske "umetnosti devedesetih". Radi se o stvarnom vozu čiji su vagoni ispunjeni isto tako stvarnim, ali autentično santračevskim sadržajima i materijalima. Kako to konstatuje Denegri, taj rad "poseduje neporecivu sugestiju: direktnost, drastičnost, sirovost, grubost, brutalnost i tako prevazilazi sve što umetnička transpozicija može da postigne". Santrač je, dakle, iznašao idealan i sasvim direktan metod da odlučno kritikuje i osudi sumorni katastrofični period koji nam je, tokom tih devedesetih godina, nametnuo jedan apsolutistički režim... Sličnog dejstva su njegovi radovi zajedničkog naslova "Zid" postavljani u brojnim izložbenim ili neformalnim prostorima i mestima (Vršac, Pančevo, Rešice u Rumuniji, Novi Sad). Nazidani "Zid" predstavlja pregradu ali i mentalnu sugestiju pojma granice. Između uzidanih cigala, u fugnama, zabijene su krhotine lomljenog stakla čije oštrice predstavljaju potencijalni izvor novih nevolja i koje upozoravaju na stalno prisustvo univerzalnog zla među ljudima.

Tokom protekle godine, u Galeriji Kulturnog centra Vršac, Zvonimir Santrač je postavio izložbu sazdanu od skulptorskih i prostornih instalacija. Koristeći klasične vajarske (drvo, gvožđe) i alternativne (ćebad od vune, tkanina, špen, zemlja) materijale, te nekoliko "ready made" predmeta (bidermajer ormar, motorni bicikl, sulundari, zatečeni galerijski gipsani zidovi) Zvonimir Santrač je načinio zbirnu instalaciju u galerijskom prostoru. Zahvaljujući toj "bliskosti" sa stvarnošću on je ponovo ubedljiv i direktan. No, ovoga puta nema ranijeg utiska drastičnosti, surovosti i brutalnosti o kojima je svojevremeno govorio Denegri povodom "Balkanskog voza sudbine"... Umetnikova strategija je izmenjena: on je – bez obzira na poreklo upotrebljenih materijala i predmeta – posvećen spajanju estetskih i sadržinskih značenja u vlastitom delu. Tim postupkom on pledira na stvaranje višeznačne metaforičke poruke, veruje u personalizovanu profilozofiranost ostvarenih vizuelnih konstrukata, te u delotvornost neke čudne energije koja postoji u dobro uodnošenoj postavci u jedinstvenom galerijskom prostoru. Osim toga, iako se ne radi o intepretaciji stvarnosti, svaki od ovih objekata snažno upućuje na dotične predmete, realne ambijente i stvarna zbivanja. U ovom našem vremenu tranzicije, Zvonimir Santrač jezikom simbola i metafore ukazuje na aktuelne pojave koje nas egzistencijalno ugrožavaju u ambijentu post-socijalističke tranzicije ali i čudnom trenutku sve češćih globalnih kriza. Zbog toga nas ovaj umetnik ponovo upozorava, da svakog narednog trenutka postoji mogućnost da nam se izmakne tlo pod nogama kao u specifičnim okolnostima vožnje po tzv. "zidu smrti"; da moramo biti spremni na izmenjene sadržaje naše svakodnevice u kojoj nas vrebaju pomalo neprijatne situacije kao u unutrašnjosti prelepog stilskog ormara koji je, umesto garderobom, Santrač do vrha ispunio oštrim metalnim opiljcima; na izuzetan značaj rešetaka sa svim njenim neprijatnim značenjima (u zemlji u kojoj se sve više govori o nestašici mesta u zatvorima); o situacijama u kojoj su političke odluke donešene bez dovoljno s(a)vesti baš kao što grupe ljudi s posebnim potrebama bez ikakve svesti o slici sasvim nesvesno i nedovoljno artikulisano stvara veliku plavu sliku izloženu u okviru instalacije na ovoj izložbi a što je prikazano na Santračevom video zapisu...

Zvonimir Santrač je umetnik čija se umetnost zasniva na sposobnosti da se percipiraju, interpretiraju i (pre)oblikuju preživljeni i proživljeni impulsi stvarnosti. Santrač je konstantno i kontinuirano, sa malo više ili manje skepse, posmatrao i prihvatao aktuelne događaje, ali i anticipirao nadolazeća zbivanja. Njegovim "Balkanskim vozom sudbine" svojevremeno smo dobili najubedljiviju umetničku dijagnozu fatalnih devedesetih ali i nekakvu zlehudu slutnju trajanja epohalne krize i u vremenima za koja smo se najiskrenije nadali da će bitno drukčije izgledati... U aktuelnom trenutku Santrač, punim umetničkim autoritetom, seriozno i delotvorno, prikazuje i ponovo kritikuje okružje u kome živimo. Za razliku od ranijih drastičnih i brutalnih napomena njegova sadašnja poruka je definisana naglašenijim, neočekivanim i pomalo čudnim spojem racionalizma i estetizma. Zvonimir Santrač, sofisticirano i suptilno, pokušava da se postavi kao umetnik koji svojim delom ne prenebregava stvarnost nego joj daje vidljivu opnu, prepoznavajući i relevantno tumačeći njen stvarni karakter i smisao.

Sava Stepanov