Slike Ranka Vukeljića u Gradskom muzeju Vršac
ImageVRŠAC. Gradski muzej Vršac predstavlja od 12. do 25. septembra 2013. slike Ranka Vukeljića (1958). Ovo je autorova četvrta samostalna izložba nakon povratka iz Australije u Srbiju. "Velika umetnost ima moć da nas odvede na bolje mesto, u nama samima, kada se nađemo u galeriji ili svakodnevno pogledamo na zidove vlastitog doma. Iza Rankove kreativnosti stoji njegova posvećenost umetnosti; pogledajte i podsetite se da je sve moguće i povezano." (Trejsi Mekirvin)Image

Image

Slikar Ranko Vukeljić je skoro celokupni svoj dosadašnji opus ostvario u Australiji, na dalekom kontinentu gde je proveo jedan značajan deo svog životnog veka. Od nedavno, Vukeljić se vratio iz pečalbe i, evo, pomalo iznenadno, pred sobom imamo jednog slikara jasno koncipiranog i definisanog izraza. A koncept Vukeljićevog slikarastva podrazumeva preciznu realističku interpretaciju i izvedbu. Međutim, stvari nisu tako jednostavne kako to na prvi pogled izgleda – Vukeljić svojim ubedljivim, odista sugestivnim realizmom, ne interpretira viđeno nego slika evokacije nekih nepostojećih prostora. Njegova slika je slika unutrašnjih, sasvim ličnih i personalnih predela. Radi se ikonografski izmaštanom i realizovanom predelu – a ne o slikarskoj interpretaciji geografskog područja, o slici koja je ispunjena sasvim intimnim i subjektivistički shvaćenim motivskim sklopovima.

Jednostavno, Ranko Vukeljić je slikao ono za čim je žudio – motivi njegovog slikarstva su tako postali prostori njegovog egzistencijalnog područja. Zbog toga u ovoj umetnosti postoji čvrsti spoj estetskih i etičkih nazora, jer za ekskluzivno utočište svojih ideja umetnik je nastojao da obezbedi "čistu" i autentičnu sliku koja je zasnovana na jasnim likovno-realističkim principima.

Dakle, izvesno je da u Vukeljićevom pejzažu nikako ne treba insistirati na prepoznavanju geografije. Kada se radi o ovom slikarstvu, posmatrač svoju perceptivnu pozornost treba da usmeri ka kontekstnim značajkama i značenjima: u ovim pejzažima se dešava tiha egzistencijalistička drama. U tim predelima koji, zašto ne reći, mogu biti australijski ali i bosanski, semberijski ili vojvođanski – slikar locira svoje motivske konstrukte simboličkih značenja. Najčešće su to ruševine nekih bivših građevina, ostaci onoga što se može prepoznati kao sećanje na vlastito ognjište ili utočište. Prepozajemo i poreklo tih motiva – po diskretno naznačenim folklornim i etnografskim detaljima, po ćiriličnim natpisima, po specifičnoj ogoljenoj enterijernoj arhitekturi, po karakterističnom ivanjskom vencu "zaostalom" na fragmentu srušenog zida, po natpisu "Srbija" na brojčaniku sata – bez kazaljki... Ranko je, očito, slikao željena prostranstva. To su slike u kojima je umetnik pronašao prostor za spas vlasite duše.

U realističkim slikama Ranka Vukeljića sadržaj je jasno definisan. Predeli, predmeti i figure čine jedan tih, smiren, pomalo statičan mizanscen. Sve je definisano bez velikih gestova, sigurnim, konstruktivnim crtežom u kome linija ima dvostruku funkcionalnost – kao vidljivi obrisni i opisni podatak ali i kao nevidljiva dobro postavljena armatura koja celokupnu pikturalnu građu čini čvrstom i koherentnom. Vukeljićeve slike se odlikuju snažnim koloritom. No, radi se o jednom suvereno "kontrolisanom" i artikulisanom ekspresivitetu. Tim koloritom umetnik iskazuje svoja osećanja ali pri tome ne nastoji da "povredi" posmatračevu psihu, nego nastoji da svoju pikturalnu poruku učini prijatnijom i prijemčivijom. Ovim slikama umetnik ne protestuje nego traži razumevanje; on sopstveno iskustvo shvata kao neku vrstu kolektivnog usuda... Zapravo, kao svesni umetnik Ranko Vukeljić nastoji da ponudi prihvatljive predloge, možda čak i rešenja. Zbog toga tiho, bez nepotrebnih egzibicija, on nastoji da ostvari sliku arkadijskih predela, sliku u kojoj je moguće (pro)naći duhovni spas ugroženoj, povređenoj, pomalo istrošenoj duši...

Istovremeno, ovo slikarstvo, u aktuelnom trenutku ima i svoju drugačiju konotaciju. Danas, tokom još uvek aktuelne prekretnice vekova i milenijuma, današnji slikari dejstvuju u sklopu aktuelne "ikonosfere", u ambijentu definisanom enormnom količinom tehnoloških, tehničkih i drugih nerukotvorenih slika. Slobodno se može reći, kako to uostalom konstatuje i Mječislav Porempski, da savremeni čovek živi "život slike" koja mu se nudi i nameće na televizijskim, kompjuterskim i drugim ekranima, telefonskim i bilbordovskim displejima, na fotografijama najrazličitijeg porekla i tehnologija… Uznapredovala tehnologija, ponesena sama sobom, sve češće se ostaje izvan kontrole pa smo, sve više, u poziciji da budemo akteri u nekakvoj nepostojećoj, virtuelnoj stvarnosti…Fotografija i film su tako, zahvaljujući elektronici, izgubile dignitet medija kojima se mora i može verovati. Čak su se pretvorili u vlastitu suprotnost, jer su takve slike odista postale podložne istinskoj sumnji i nepoverenju… Slikarstvo tako (p)ostaje neprikosnoveni, autentični i validni slikovni dokument. Slika humanog porekla neumitno beleži damare umetnikovog srca; ona je plod autentičnog ispovednog čina a svaka predstava njome prikazana doseže nivo nepobitne istine…Ne samo zbog toga, slikama i slikarstvu Ranka Vukeljića – treba verovati. U ovom slikarstvu, osim ličnih i sasvim intimnih "poruka", iskazuju se i neke opšte, univerzalne istine; sasvim validne u svetu i vremenu u kome živimo. Kako se radi o jednom sadržinski, poikturalno i poetski sasvim jasno definisanom iskazu – s nestrpljenjem treba očekivati rezultate iz umetnikove novouspostavljene novosadske umetničke radionice...

Sava Stepanov