Novosadska tapiserijska scena
ImageNOVI SAD. Muzej Vojvodine predstavlja od 14. marta do 1. aprila 2014, u okviru obeležavanja 53. godine postojanja Ustanove za izradu tapiserija "Atelje 61" sa Petrovaradinske tvrđave, izložbu "Novosadska tapiserijska scena". Autori tapiserija iz Novog Sada su značajno uticali na formulisanje načela nekadašnje jugoslovenske, a danas savremene srpske tapiserije, te ova izložba prikazuje presek razvoja umetničke misli novosadskih autora transformisane u tapiseriju.Image

Image
Lukić Ljubica. Ritam crvenog prostora, 1986. 200 x 273 cm

Saradnja "Ateljea 61" sa umetnicima novosadske likovne scene višestruko je značajna. Faktor uzajamnog uticaja, odnosno uzroka i posledica, upravo jeste ona okosnica koja ovu saradnju čini specifičnom, pre svega produktivnom. Naime, delom iz praktičnih razloga, dakle zbog blizine "Ateljea 61" koji je smešten na Petrovaradinskoj tvrđavi i neposredne saradnje sa tkaljama, umetnici iz Novog Sada unekoliko su privilegovani, između ostalog i zbog mogućnosti svakodnevnog kontakta sa svojim delom u nastajanju, a pamte se i takvi dani i takvi autori. Stoga je uvek potrebno naglašavati posebno negovan odnos između autora i izvođača, dakle između kartoniste i tkalje, koji su se međusobno izgrađivali i dopunjavali u procesu upoznavanja osobenosti tapiserijskog medija.

Presudan činiliac u formiranju novosadske tapiserijske scene kao specifikuma, naročito u prvim godinama rada "Ateljea 61", jeste potreba jednog broja umetnika da svoju likovnu znatiželju prenesu na medij tapiserije. Počeci rada "Ateljea 61" moraju se, dakle, posmatrati u okvirima visoko pozicionirane uloge Novog Sada na jugoslovenskoj likovnoj sceni, u kontekstu stanja i pojava u savremenoj umetnosti, što implicira modernizam u svojoj raznovrsnosti, bogatstvo i različitost poetika i estetika. Prve tapiserije izvedene u "Ateljeu 61" jesu upravo ostvarenja novosadskih umetnika "...koje je istorija umetnosti XX veka ocenila kao veoma značajne za pojave novih ideja..." (Irina Subotić) – Boška Petrovića, Aleksandra Lakića, Jovana Soldatovića, Jovana Kratohvila, Ankice Oprešnik, Stevana Maksimovića, Jovana Bikickog, Etelke Tobolke... Invazivniji prodor nove likovnosti i veće umetničke slobode u poletnim i oslobađajućim šezdesetim, istom snagom su se odražavali i na razmišljanja ovih umetnika o drugačijim dekorativnim vrednostima monumentalne umetnosti, podrazumevajući tapiseriju kao bitan činilac korelacije sa arhitekturom – u istoj ravni sa zidnim slikarstvom, vitrajem i mozaikom.

Pionirska energija ovih umetnika otvarala je prostor ambicijama drugih, koji su tokom narednih decenija, sa nejednakim uspehom i sa manje ili više ambicija, pratili ideju o tapiseriji kao respektabilnoj, raskošnoj i ekstravagantnoj vrsti monumentalne dekorativne umetnosti, najčešće primenjujući obrazac kojim su se potvrdili u slikarstvu, vajarstvu ili grafici, što je neminovno moralo problematizovati i pitanje autentičnosti ovog medija. Čvrsta gradivna komponenta u formulisanju likovnog jezika savremene tapiserije su upravo ostvarenja onih novosadskih umetnika koji su svoja idejna rešenja znali da prilagode zahtevnoj prirodi materijala i tehnika karakterističnih za klasičnu tkanu tapiseriju. Pri tom su ostvarenja Jožefa Ača, Vlade Bogdanovića, Rade Čupić, Branislava Dobanovačkog, Slobodana Kuzmanova, Ljubice Lukić, Anamarije Mihajlović, Petra Mojaka, Miodraga Nedeljkovića, Jaroslava Šimoviča, Dušana Todorovića, Isidora Vrsajkova, Vere Zarić... dobila na značaju i kao neophodna protivteža modernoj tapiseriji shvaćenoj u kontekstu umetnosti bez granica, kojoj se ozbiljno posvećuju umetnici srednje i mlađe generacije beogradskog kruga, prateći tokove razvoja na globalnoj tapiserijskoj sceni.

Posebnost Zbirke "Ateljea 61" svakako čine tapiserije malog broja novosadskih umetnika obrazovanih na akademijama i fakultetima primenjenih umetnosti, gde se tapiserija izučavala kao poseban predmet. Nada Poznanović Adžić i Nada Mančić jedine su autorke koje su po vokaciji tapiseristi. Na njihovim ostvarenjima evidentna je naglašena i potencirana introspekcija tapiserije kao autonomnog objekta tekstilne umetnosti, koja se u svojim pojavnim oblicima obraća vlaknu i niti kao instrumetima istraživanja u procesu građenja i opredmećivanja tapiserije. Gotovo ravnopravno, uz njih se, upravo zbog ozbiljnosti sa kojom o tapiseriji razmišljaju, može izdvojiti svega nekoliko umetnika likovnih i primenjenih umetnosti, sa izraženim ambicijama upravo prema tapiseriji: Borislava Nikolovska, Milica Mrđa, Smiljana Hadžić, Giga Đuragić, Maja Mišević. Dela ovih autora opravdavaju suštinu i smisao  autentične tapiserije, a svojim visokim umetničkim dometima svakako prednajče u definisanju identiteta novosadske tapiserijske scene.

Goranka Vukadinović