Lorant Agošton - Slike
ImageNOVI SAD. Galerija SULUV-a predstavlja od 1. do 13. decembra 2014. slike Loranta Agoštona (1970, Novi Kneževac). Završio pedagošku likovnu školu, likovni smer, u Segedinu (Mađarska). U istom mestu diplomirao na Univerzitetu Jožef Atila. Magistrirao kao profesor vizuelne kulture.Image

Image

Sve što  umetnički realizuje Lorant Agošton ima pečat bajkovitosti. On naprosto neguje svest o granici sveta dece i odraslih. Nadahnuvši njegove slike i grafike, premreživši, poput saća, zone manje i veće opasnosti – bajka se najzad  razrešila u kolažu.

Na stajalištu brižnog, skrupuloznog roditeljstva, a ne zaigranog, neodgovornog deteta, Agošton je biće (samo)kontrole. Njegova gipka linija sintetiše novu stvarnost od relikata stare. Svojim čuvarnim, nerasipnim vidom, on iznova lepi fragmente Grala i iskorištenu, prežvakanu makulaturu velikoga kodeksa. Blaženi nišči duhom, jer njihovo je carstvo nebesko. Za Loranta videti znači vidati. Pri tome taj brižni restaurator razbijenog sveta poseduje ideal primordijalne (dečje, zverske, mineralne) rajske harmonije. Nije on taj koji lomi svet, on ga restauriše belilom najfinije adamističke gline. Za Loranta lepiti znači iznaći lepotu.

Sećam se njegove pokretne izložbe (panonski peredvižnik!) devedesetih, u prestolnoj Rimskoj dvorani. Širio je svoje slike velikih formata kao razlepršane plahte, bogativši nas metaforom umivene realnosti. Ugledali smo pukotine i šarene zakrpe bića. Stvarnost je pucala po šavovima koje je Lorant slikarski napipao, i začudnim lirskim konstruktivizmom nastojao da zafirca, zahefta, zalepi. Kada sam jesenas videla kolaže u Senti, osmehnula sam se starom znancu – detetu u sebi. Opet me je, večitog Buratina, očarao svojim rukotvorinama, ali i dobrotom, taj slikarski tata Karlo.

Semantizovani krugovi povučeni su kredom, oko najvoljenijeg. Koloristički maloreko, jukstaponirane su ne boje, već fakture. Postoje makaze ali postoji i lepak. Postoji stihijsko razdiranje ali i smisleno  prekrajanje. Opasnost je preformulisana i tako pobeđena. Svedena na signal, na upozorenje, na rebus. Jer, rekosmo, u centru ovog slikarskog univerzuma je dete. I neka neraščitana znakovnost oko njega. Lorant se igra papirom kao vatrom, držeći šibice podalje, van ičijeg  domašaja. Potajni adresat ovih kolaža, ovih slikovnih epistola, su i deca  i odrasli. Ovo su stoga slikovnice-trankilizeri učinaka usputnih kataklizmi.

Signale lavirinta dete će preskočiti kako mu se hoće, bez svesti o kentauru. Za dete su  ti tekstovi presretači – šare, dezeni, "šantika". Držeći na oku svoje angelične Filije, sve do adolescencije, slikar prekraja pakao stvarnosti, sa  Arijadninom niti u rukama. Kćer devojačkog uzrasta je već zagazila u glib, do iznad kolena. Živo blato? Ili glina nekog novog čovečanstva? Dete i životinja jednako su čedni: sede na skoro istom stepeniku. Ni ne slute da su rumeni plen predatorskih kandži.

Nije tako kad si odrastao. Proterana podsvest te saleće kao aveti sa Gojinih slika. Ostaješ bez zenica, kreatura koja obrisom priziva mrtvačku lobanju. Narativ o pragovima i tragovima vremena, o kakofoniji njegovog rukopisa. Priča o srcu koje je prepuklo.Vodič kroz čistilište.

Umetnik premošćuje nastalu sinkopu. Ponovo ređa dehijerarhizovane, poslepotopske fragmente, ukotvljene u adresi, fotografiji, krvnoj grupi, nečitkom potpisu, naglavce zalepljenoj poštanskoj marci, žigu, poništenoj voznoj karti, zloslutnom žutom refleksu... Raščinjeni identitet krpi pred nama, hefta u svezak, u kodeks, u kartonsku vavilonsku ploču, u ciglicu za buduće zdanje.

Evo i vraga na poleđini ikone. I njega će novi Adam, sa svojim kaolinskim srcem, da prelepi. Umorni ljudi, spremišta su tekstova, a ne njihovi emiteri. Pozadina (gradski pejzaž) u tehnici reciklirane kolažne ("kolačarske") hartije, boje mastila, sa nostalgijom za marinsko plavom. Dete je uvek izmaknuto sa grupnih portreta, na njega curi nebesko zlato...

Oni koji su pristali na kišu hijeroglifa, na rojeve zoljica i moskita što obleću šećernu penu izmaštane angelične poslastice (nazad, u lavirinte srećnog detinjstva!) pogružene su siluete. Gde su im zenice? Na poleđini stare ambalaže šema involucije, od umornog Adama, preko plahog zeca (čiji očni prorezi nisu prazni), do reptila ništavila. Sa jazovima beline, praznine, koje treba premostiti i osmisliti, signalistički duhovito i ironično, eliptično, u novom pokušaju stvaranja sveta, svim raspoloživim sredstvima...

Draginja Ramadanski