Radionica 301 - Umetnost, arhitektura, dizajn
ImagePANČEVO. Galerija savremene umetnosti predstavlja od 17. decembra 2014. do 17. januara 2015. aktivnost "Radionice 301" Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Nastala je 1994, a metodologija njenog eksperimentalnog audio/vizuelnog istraživanja bazirala se na graničnim poljima umetnosti i arhitekture. Postojanje radionice biće prezentovano foto dokumentima i video radovima dosadašnjih saziva kao i radovima novije produkcije.Image

Image

Izložba Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu održana u Seulu na poziv Korejskog nacionalnog univerziteta umetnosti predstavlja značajan momenat u tekućoj saradnji ove dve institucije. To nije samo prilika da se predstave uglavnom radovi tri naša eminentna profesora i umetnika, Branka Pavića, Dragana Jelenkovića i Dejana Miljkovića, već i da se da uvid u filozofiju obrazovanja koje se bavi stvaralačkim procesom i tehnikama projektovanja i vrednovanja važnih aspekata arhitekture i umetnosti.

Kroz ideju da različiti umetnički izrazi i tehnike ne mogu suštinski biti razdvojeni, proces projektovanja prerasta u proces struktuiranja senzorne vrednosti utkane u složenost transstukturalne estetike. To znači da doživljavanje različitih kultura i umetničkih praksi treba posmatrati kao osnovu za bogaćenje sopstvenog kulturnog samopotvrđivanja. U tom smislu, razmenjivanjem iskustava sa drugima bogatimo sopstveno umetničko, stvaralačko i vrednosno biće.

Na ovaj način, stvaralački postupak se pojmom arhitektonike ne bavi kao oblikom određene umetničke prakse. To je sada filozofski termin koji ukazuje, kao u antičko doba, na ideju o kulturnom struktuiranju kroz ljudsku aktivnost uopšte. Razlike koje se javljaju u procesu materijalizacije ideje rezultat su određenih kulturnih funkcija umetničkog izražavanja kroz materijal.U tom smislu, odnos između arhitekture i drugih umetničkih izraza razotkriva se kao jedno suštinsko kreativno razumevanje složene strukture koja nastaje na različitim funkcionalnim, materijalnim i dimenzionalnim nivoima. Stoga je arhitektonika jedna smislena struktura. Ona struktuira čula, a posebno osećaj prirodne ravnoteže u skladu sa određenim kulturnim vrednostima.

Proces u fokusu obuhvata mnoge komponente koje karakterišu kreativne i vrednosne aspekte umetničke prakse. Na ove komponente može se, takođe, ukazati u izloženim radovima kao i umetničkim i obrazovnim aktivnostima.

Do transkulturnih estetskih vrednosti može se doći i susretima sa umetničkim praksama druge kulture jer stvaranje je razmišljanje, a praksa je proces materijalizacije ideje. Radionice su poligon gde se ova vrsta iskustva može uspostaviti. Učenje tehnike jedne druge prakse razvija novu duhovnu disciplinu, korisnu u sopstvenom stvaralačkom procesu. Arhitekte mogu da nauče od drugih umetničkih osećaja za struktuiranje te razviju unutrašnje oko za vrednovanje drugačijeg viđenja prostora. Tako se otvara i put za integraciju tradicionalne prakse u savremeno iskustvo dinamičnog savremenog okruženja.

Međutim, vrednost transkulturnog iskustva može se razviti i u okviru različitih predstava koje uključuju marginalizovane grupe i aspekte aktivnosti pop kulture. To ukazuje na krajnju složenost savremenog urbanog okruženja kao i različite nivoe njegovog postojanja i doživljavanja.

Odnos s prošlošću takođe može da bude važan aspekt transkulturnih stvaralačkih aktivnosti. Sećanje, kao emocionalno razvijeni pojedinačni odnos prema prošlim događajima, prostorima ili ličnostima, posebna je pokretačka snaga u stvaralačkom procesu. Ono premošćuje staro i novo, prošle i savremene vrednosti. Vizije prošlosti oslikavaju se na naš svet odražavajući neiscrpnu energiju kojom stvaralaštvo evocira nekadašnje prostore i događaje. Otvara nam prozore svetlosti i zaviruje kroz veo u daleku prošlost. U izvesnom smislu, svetlost se može doživeti kao misao koju sećanje oblikuje u stvaralački odraz. Svetlost ovde može da formira geometrijske oblike znakova i slika: tragove misli koje prikazuju kultivisanu liniju i njene prostorne odraze. Svetlost i geometrija virtuelni su nosioci kulturnog traga i generatori njegove informacije.

Ovaj koncept odnosi se i na odnos koji mogu da razviju i arhitekture prošlosti i sadašnjosti. Čistota  linije i površine, kao i kontrast čvrstog i transparentnog, razvijaju komplementarne vrednosti između novog i starog. Komplementarna ravnoteža može se postići preko sličnosti u geometrijskoj čistoti zapremine i likovnih razlika kod materijalizovanih površina. Međutim, balansiranje komplementarnih vrednosti može biti pristup struktuiranju uopšte. Ono razvija poseban osećaj dinamičnosti. Prodirući u dve ili više struktura može se doći do složene celine usklađenih delova. Na ovaj način na delu je doživljaj izbalansiranih komponenti pri čemu svaka od njih otkriva svoju gravitacionu silu i senzornu energiju.

Ovakva arhitektonika suštinski se odnosi na sve senzorne efekte koji grade naše umetničko okruženje. Prodiranjem u svetlost, boje, površine, linije, slike, pokret i muziku mogu se kotrolisati njihove izražajne moći i to njihovim upućivanjem u potpuno senzorno okruženje gde  dinamičnost evoluira u potpunu estetsku vrednost.

Međutim, kako je već mnogo puta naglašeno, te izuzetno značajne vrednosti ne  mogu se postići u izolovanoj kulturnoj sredini. Pokazalo se da je potraga i eksperimentisanje s novim idejama, praksama  i tehnikama od suštinskog značaja za estetski život umetničkog dela. Ukoliko rad na kulturnom nivou ne prenosi ideje koje obogaćuju i samo kulturno biće posmatrača, onda dolazi do nedostatka estetskog doživljaja. U tom smislu, samo proces fuzije sa  kulturnim vrednostima drugih može oplemeniti i naš sopstveni stvaralački potencijal. Nadamo se da je ova izložba korak ka tom cilju.

Vladimir Mako,
iz kataloga za izložbu R301 u Seulu, 2011.