Dela Marike Mihaljfi u galeriji UPIDIV-a
ImageNOVI SAD. Galerija "Forma" (UPIDIV) predstavlja od 30. januara 2015. izložbu Marike Mihalfi (1957, Zrenjanin). Završila je Fakultet Primenjenih umetnosti u Beogradu, u klasi profesorke Mirjane Isaković, na odseku keramika i stakla. Za svoj rad više puta je nagrađivana.Image

Image

Baveći se slikarstvom, slikama ali i bojama papagaja, flaminga i leptirova – ne manje materijalizovanim bojama perja i polena, dobio sam neku vrstu trovanja; posmatrajući slikare koji rade sa maskama na licu i sa raspršivačem u ruci, često sam pomišljao da likovnom kritičaru ne bi škodila jedna takva zaštitna maska...

Po svemu sudeći, zbog toga mi se moglo desiti, zatekavši se pred porcelanskim svetom Marike Mihaljfi, da mi se kao vizija ukaže jedan, s moje strane još neprimećivani momenat stvaranja, kada svet još nije bio obojen, nalickan, kada Tvorac još nije kanuo antracen u mora, nije zapekao ružičastu boju cvetova, školjki, nije pustio boju u staklene cevčice ptičjeg perja, nije zasuo polenom krila leptirova. Neobojeni, neglazirani porcelanski univerzum, koji je probudio visoke temperature stvaranja, samo je intenzivirao lepotu momenta koji je usledio: trenutak bojadisanja, bojenja sveta, onaj trenutak – Karl Kraus je govorio o njemu – kada su usta prvi put izgovorila reč: smaragd.

Razdvajanjem prva dva trenutka samo su i jedan i drugi dobili na intezitetu. Ali potom, paralelno sa onemogućenošću čoveka, svet se probijao, zasitio se bojama. I sve više liči na nekakvu nalickanu, plastičnu deponiju smeća. Dešava se da čovek, šetajući se beskrajnim njujorškim avenijama, odjednom, sasvim nedvosmisleno oseti kako ovaj Vavilon biva zatrpavan, ugušivan drečavim, šarenim, hongkoškim boflom...

Na to me je upozorio ovaj neobojeni svet. Boje su ovde povučene, tačnije rečeno, zadržane tako, zajedno sa glazurom, da se ovim gestom nagoveštava jedna pramaterija. Smrznuti, beli lukovi prvih talasa, njihove male, fine role koje se odmotavaju, prvi beluci – koje su doticali valjda još i Heraklitovi prsti – kamenčići, kameni blokovi od kojih su prvi put pokušali da slože piramidu... Ovaj svet odjednom postade za mene gotovo oslepljujuće čist, kao kada pastiri u svitanju slažu jedno na drugo gromade svežeg, belog sira. Usred ovog vrtloga, čednog vira, središnji motiv Marike Mihaljfi je: školjka.

U čuvenom Vilsonovom komadu: Anštajn na morskoj obali, devojka satima stoji na jednoj nozi i osluškuje jednu školjku. Satima sluša, rekoh, samo satima, dodajem sada, jer bismo mi i danima slušali školjku, zajedno sa njom. U detinjstvu smo često provirivali kroz visoke prozore Čudotvornog kupatila gde su žene lebdele u vodi bazena; kada je jedan moj drug kasnije modelirao u glini jednu od tih žena, ja sam od kuće ukrao školjku s natpisom ABBAZIA i utisnuo sam je među njene noge.

Dalekoistočni lovci na bisere utiskuju u školjke sićušne, olovne kipove Bude, da bi ona oko njega, u muci, iznedrila pravi biser. Ali, istovremeno, moramo da pomenemo i one istočnjačke vladare, koji su konjima razdvajali džinovske školjke i koristili ih kao kadu u svojim raskošnim kupatilima. Veoma je prijatan osećaj, posle slikarskih ateljea, uzeti u ruke, pomilovati dela keramičara. Maločas sam pomenuo pastire, ali mogao bih pomenuti i sveže pečenu opeku, iz furune izvađenu cipovku. Da, ovde osećam onaj momenat stvaranja, zatičemo ga zapravo na delu, o kojem jedan od Tolstojevih junaka ovako govori:
Položi me na tlo, Gospode Bože, poput kakvog kamenčića, i podigni me, poput kolačića...

Otto Tolnai