Tijana Kojić - Crteži / Slike
ImageBEOGRAD. Galerija Studentskog kulturnog centra predstavlja od 1. do 15. aprila 2015. izložbu Tijane Kojić (1987, Beograd) pod nazivom "(Sub)ekumena". Diplomirala je na Fakultetu primenjenih umetnosti. Dobitnik je više nagrada i priznanja na polju slikarstva i grafike od kojih izdvaja prvu nagradu na konkursu Niš Art Fondacije (2012) i prvu nagradu za crtež fonda Vladimira Veličkovića (2012).Image

Image

Za ovu priliku pripremljena je ambijentalna celina (približno 20 x 4 m), izvedena sintezom različitih tehničko-tehnoloških mogućnosti. Na limovima velikih formata kombinovani su grafički, slikarski i crtački postupci. Tako je dobijena kompozicija kolažne strukture, u kojoj se prepliću vizuelne varijacije na temu ljudskih figura.

U prostoru između monumentalne slike, gigantskog kolaža i ambijenta, razvija se priča o tenziji između čovekovog egotizma i njegove potrebe da  sopstvenu usamljenost nadiđe kroz utapanje u kolektivni organizam koji ga guta u svoju apstraktnu ujednačenost, rasplinjujući svojim latentnim silama njegove pojedinačne misli i težnje. Tada, na mestu jednakosti zapravo stoji  jednolikost, koja ukida jedinstvenost. Optimizam je naporan, naklonost je teža od ustremljenosti, kao i bliskost od otuđenosti. Naporno je okasnelo cvetanje svesti u belom šumu distopije.

Izvodi  iz tekstova kataloga izložbe

U mnoštvu, čudni zakoni sabiranja uspostavljaju se i lome nepredvidljivo, otvarajući mogućnost dvojnosti identiteta. Jedan je označen hermetizovanom pojedinačnošću, drugi ukidanjem iste; vazduh provaljuje u vakum i rasplinjuje tvrdu konačnost pojedinca, noseći je u polje zajedničkih zabluda, u logiku jednostavnog, srećnog i nesvesnog jednoćelijskog postojanja u nestalnoj visećelijskoj masi, koja, uglavnom glatko i bez trvljenja , klizi ka svojim zajedničkim, spontano izabranim i usaglašenim, ospoljenim čeznjama. Ovaj prizor naslaganih prisustava nije zbir ljudskih autonomnih vertikala; on je moguć samo kada se vertikale obore u horizontalu skupa, kada se sravne sa nivoom ujednačenog ritma pluralnog trajanja. Ove oborene vertikale u ravni su sa horizontom otrcanih i neprikladnih modaliteta težnji da se "ovde" i "sada" pretvore u "svuda" i "uvek". Čudni zakoni sabiranja odnose se, dakle, i na vreme, koje se na liniji ovog horizonta pretvara u prividno trajnu sadašnjost, a u kojoj život traje kraće nego u singularnom postojanju-u kojem ga, čovek,  život svestan sebe, doživlajva sporijim, pa i bolnijim.

Pomenuta dvojnost identiteta čini da se čovek u njima nastanjuje povremeno i privremeno, kao u svojim sopstvenim subekumenskim područijima. Osciliranje između ova dva udaljena pola, između pluralnog i singularnog, u pokušaju nadmašivanja sopstvene konačnosti, predstavlja ujedno i njeno višestruko potvrđivanje, aktuelizovano u  izbegavanju potrebe da se prizna upornost misli posvećenih upravo toj konačnosti.

Tijana Kojić

Ekumena, mesto naseljeno pojedincima, možemo poimati kao područje pada. Okupljeni na radu Tijane Kojić čine se istima, otuda ponavljanje istih figura. Mladić u odelu deluje poznato? Devojka uznemirenih očiju ima razloga za nemir?

Ono što stoji između pojedinca i ideala jeste strah. On svoj najočigledniji oblik dobija u konformizmu, u gomili. Prevazilaženje istih moguće je kroz drugog, kroz iskustvo ljubavi i sabivstvovanja sa drugom osobom, tačnije, ono je ostvarivo kroz otvorenost i davanje. Istrajavanje u davanju most je ka drugom, ka pronalaženju sebe u drugom i poništenju razlika izmedju sebe i sveta, pojedinca i gomile, osećanja zarobljenosti. From piše: Davanje je najviši izraz moći. U samom činu davanja doživljavam svoju jačinu, svoje bogatstvo,svoju snagu.

Ana Arp